Vicevi i Plavuse

Saturday, December 28, 2013

Sloboda

Ovoga puta odlaze, a ja ostajem. Cudna, neprirodna ravnodusnost s moje strane. Odjednom shvacam: oni su mi bez sumnje dali neku od njihovih droga ili me izlozili nekakvom zracenju, upravo pred iskrcavanje. To bi bilo sasvim u duhu njihovih postupaka. U svakom slucaju to bi objasnilo mir s kojim promatram kako se zatvara komora velikog crnog broda za tim ljudima sto predstavljaju pravdu svijeta s kojega dolazim. Pokraj mojih nogu cuvena kutija o kojoj su mi govorili. Jedna blistava kocka, bez ikakvih vidljivih spojeva koji bi mogli ukazati na poklopac. Znam da je uzaludno pokusati da je sada otvorim.

Ne mogu nista da postignem dok je oni ne budu oslobodili iz daljine, dovoljno udaljeni da me vise ne osjecaju kao prijetnju. Predostroznost koja se objasnjava s prisustvom kakvog oruzja u kutiji. Cini mi se da se sjecam da je obicaj da se za neke kategorije osudjenika predvidi snabdjevanje s lakim oruzjem, namjenjeno povecanju izgleda za opstanak, ako izrecena presuda predvidja pravo na to. Cak i ako me buducnost uvjeri da je to nedovoljno i da tu paznju treba pripisati licemjerju mojih sudaca. Kao i sve ostalo.

Upucejem se prema necemu sto bi trebalo biti suma, ili gaj, posta sam pokupio kutiju snabdjevenu s dvije rucke za prijenos. Dosta je teska, a ta me spoznaja ispunjava zadovoljstvom. To je vec posjednicki refleks robijasa lisenog svega; ne mogu izbjeci pravilu. Uskoro ce ova kazeta i njen sadrzaj biti jedine spone koje ce me vezivati za ono sto sam nekada bio, slobodan covjek. Glasno se smijem dok se iza mojih ledja oslobadja cvrcanje fotonskih motora svemirskog broda koji me je dovezao, i ostavio. I sada sam na neki nacin slobodan covjek, u netipicnom svijetu. Ovdje mogu iskazati misljenje razlicito od onih koja su uredno planirana od upravnih bica. Postaje ponovo stvar izbora za nekoga od tih robijasa bez cuvara koji su postali moda od prije nekoliko desetljeca.

Moda i lak nacin da se drze u saci milijuni slobodnih ljudi poput mene. Zelio sam da izdrzim, istrajem i ne okrenem se, ali to je bilo jace od mene. Morao sam da vidim dug trag u prelivima duginih boja svemirskog broda sto se upravo otrze od planete. Da bih potpuno postao svjestan moje samoce. Jedan svijet me je upravo odbacio jer sam prekrsio neki od njegovih zakona. Zato sto sam pokusao da reagiram kao ljudsko bice a ne kao poslusni i isprogramirani robot. Nisam se sazalio na vlastitu sudbinu.

Kada sam prije nekoliko mjeseci onako osorno reagirao savrseno sam znao sto riskiram. Ali ipak morao sam tako da reagiram. Zasto? Nista o tome ne znam. Konacno mozda ja nisam napravljen kao i svi ostali. Kao te milijarde ljudskih bica koji prihvacaju ono sto je u ime jedne evolucije koju smatraju pravilnom nametnuto, ali koja ih potpuno prevazilazi. Mozda mi je ta moja reakcija bila nalozena nekakvim nerazumljivim opominjanjem.

Ponovo se smijem. Granicni slucaj, eto sto sam ja. Naopaki mutant. Odvratni konzervativac privrzen ideji da ljudsko bice mora samo sebi da skuje sudbinu. Ili bar da odbije da mu se nametnu neke potpuno odredjene. Ne znam da li me je to konzervatizam potjerao jednog dana izvan moje prirodne ograde ili sam najednom osjetio potrebu da prkosim izvjesnim, cvrsto utemeljenim principima i propisima, ali jedno je sigurno: ja sam postupio viteski u svijetu koji je do zaborava izgubio nekadasnje junastvo. Idijotski potez, gotovo beznacajna pogreska. Deset puta, mozda sto sam imao priliku da ocjenim i utvrdim kako se ponacaju tajni agenti. Deset puta, sto puta ja nisam reagirao, a onda taj puta...