Vicevi i Plavuse

Wednesday, August 21, 2019

Prosvjetljenje u kolovozu

Ovako čudan naslov do danas još nikada nisam izmislio, ali sam držao do toga da smislim nešto posebno, drukčije, što će privući pažnju na prvi pogled. Da li sam u tome uspio? Ja sam relativno zadovoljan; znao sam i bolje, ali ne može se uvijek postići najviši rezultat. Naprijed s objašnjenjem, koji nitko i nikada ne bi pogodio bez mene. Bio je kolovoz, to jeste tekući mjesec u kojem ovo pišem, pa u stvari nije bio nego jeste. Ja sam sjedio u bara ne jednoj riječkoj plaži. Preciznija lokacija, za one koji poznaju Rijeku, je Kantrida, kod Bivia (skretanje za Opatiju). Tri popodne. Sunce je nemilice pržilo. Puno njih je bilo ispruženo na užarenom šljunku da bi pocrnilo. Ne samo turisti nego i domaći ljudi. Svako toliko bi se okretali s leđa na trbuh, i obratno. Podsjećali su me na ćevapčiće koji se okreću da ne bi zagorjeli. I ja sam do malo prije bio na šljunku, ali u mojoj plastičnoj stoličici i ispod mog plavog suncobrana. Za mene je čak i ta pozicija, u hladu, bila teško izdržljiva, pa sam se pomaknuo u jači hlad koji je nudio obližnji bar.

Nije da je bilo puno svježije, ali hladna piva pomaže da se snizi temperatura i podigne duhovno zadovoljstvo. Čekam da mi priđe konobarica da naručim, ali ona prolazi pokraj mene i prilazi susjednom stolu. Okrenuta mi je s leđima i ja prolazi pogledom od njenih nižih dijelova tijela, onako diskretno, prema gore. Pogled mi se zaustavlja na natpisu koji se nalazi na njenoj crnoj majici. Radi se o reklami za Ožujsko pivo. Ne bih vam točno znao citirati ono što je pisalo, ali ću izreći osnovno značenje. Nekada davno, kada smo živjeli u skladu s prirodom, prateći njene zakone i njene ritmove, u mjesecu ožujku se je proizvodila najbolja piva. Pretpostavljam zato što je sirovina koja se koristi u tom trenutku bila najbolja, ili je možda bila optimalna temperatura na kojoj je piva vrela i sazrijevala. Zato se Ožujsko pivo tako zove. Uvijek sam se pitao odakle mu potječe ime, i odjednom, posve slučajno saznam nešto o povijesti, gledajući leđa (uključujući i donji dio istih) jedne konobarice. Ja to zovem prosvjetljenje. Trebalo mi je gotovo 400 riječi da vam objasnim značenje i izvor naslova. Osjećam da ću se uskoro moći uspoređivati s našim političarima koji koriste puno riječi da ne bi ništa rekli.

Ovdje bi nekako spontano došlo da se umetne jedno poglavlje o našoj vrloj predsjednici. Priča se odvija u Rijeci, puno riječi za ne reći ništa, nema puno smisla, a tu je i alkoholno piće. Sve ono što asocira na nju. Obećao sam si svojedobno da ovdje neću o politici. Moja obećanja nisu uvijek jako čvrsta i dosljedna, ali ovaj puta sam odlučio da se suzdržim: nije lijepo ružno pričati o osobi koja predstavlja tvoju državu.

Ovih dana nastojim drastično smanjiti uvlačenje dima od duhana, a to nije lako. Zadnje uvlačenje sam obavio uz popodnevnu kavu, oko 3 sata. Sada je skoro 5, što znači da se je razina nikotina u mojoj krvi ozbiljno snizila. Zbog toga se ispričavam jer ću napraviti mali odmor da podigne razinu na prihvatljiv nivo koji će mi dozvoliti da dovršim na kreativan način ovaj započeti rad. Deset minuta strpljenja, i vraćam se do vas.



Nakon kupanjca, trebalo je nešto i pregristi. Ovdje sam u gostima, ali bez domaćina. Ostavili su mi na korištenje stan. U stanu ima i kuhinja, a i frižider; domaćini su se pobrinuli i da ga pristojno napune. Problem je što se meni ne kuha; kada treba, znam se i oko toga snaći. Tako pretežno jedem po vani, po raznim restoranima, gostionicama i tavernama. Izbor je pao na mjesto gdje sam zadnjih godina jeo najbolje ćevapčiće u gradu. I to se nalazi na Kantridi, pa sam tamo bio u 10 minuta. Sunce je bilo pri zalasku i temperatura je pala. Terasa je betonska i u toku dana pojedine dijelove grije sunce tako da se osjeća određena toplinska radijacija, ali je sve u svemu bilo relativno ugodno. Rako sam da su ovdje najbolji ćevapi u Rijeci. Moram ispraviti vrijeme: bili su do ovaj puta. Bili su prepečeni i samim tim suhi.

Problem u ovom gradu je to što je sve promjenljivo, a pogotovo ugostiteljske radnje. Slučajno sam otkriješ neko mjesto, ili ti ga netko savjetuje. Prođeš tamo pet ili šest puta i odlično se jede, a i cijena je u najmanju ruku poštena. Onda odjednom kvaliteta opadne i cijene porastu. Upravo suprotno onome što nam govori logika, ali u Rijeci funkcionira baš tako. Na sreću konobarica, malo starija, je bila jako simpatična, pa je to, i dva hladan Ožujska, popravilo ukupni dojam.

Zalazak sunca na moru viđen s Kantride u Rijeci
Vratio sam se doma, proprao ručnik i kupaće i stavio sve sušiti na balkon. Zatim sam se i ja osvježio s jednim dobrim, mlakim tušem. Boravak na suncu i plivanje iscrpe, pa sam upalio televizor i izvrnuo se u fotelji s namjerom da malo buljim u ekran i kada me uhvati spavanje da se prebacim na krevet. Hoćeš! Televizija stvara probleme. Većina programa daje informaciju da nema signala, a onih par što se kao vide, pokazuje kockice i neke čudne boje, kako to bude na digitalnoj televiziji kada postoji neki problem. Odmah sam shvatio da nešto nije u redu s antenom. Daj, možda je od duge neupotrebe (domaćini su u njihovoj vikendici već više od 3 mjeseca) korodirao kontakt. Izvučem antensku utičnici i gurnem je natrag, pa je zakrenem dva tri puta da bi se skinuo eventualni sloj koji je oksidirao. Bez rezultata! Što da se radi? Ništa! Prosjedio sam još nekih 15 minuta u fotelji i zatim otišao na spavanje. Laku noć!

Friday, February 15, 2019

Vicevi iz mog repertoara

Učiteljica pita malog Ivicu:
- Slušaj me dobro. Ja učim, ti učiš, on uči, mi učimo, vi učite, oni uče: koje je to vrijeme.
- Izgubljeno vrijeme, gospođo učiteljice.

Kao pubertetlija sam se često u društvu zabavljao s igrom okretanje boce. Jedna cura bi zavrtjela bocu, i ako bi grlić boce okrenuo u mom smjeru, trebala me je poljubiti. Ako nije željela to učiniti, morala mi je dati jednu kunu. S 15 godina sam već ima lijepu cifru na štednoj knjižici.

Jedan gospodin, u pratnji jedne prelijepe djevojke uđe u najbolju draguljarnicu u gradu. Zajedno izaberu jednu dijamantsku ogrlicu koja košta 200 tisuća kuna. Čovjek izvadi čekovnu knjižicu i popuni ček na traženi iznos. Pruža ga prodavaču i kaže mu:
- Znam da nisam vaša uobičajena mušterija i pretpostavljam da se vi pitate da li moj ček ima pokriće. Danas je petak i već je popodne, a banke su zatvorene i vi ne možete provjeriti da li je ček pokriven. Zato vam predlažem da uradimo ovako: zadržite ček i ogrlicu. U ponedjeljak kada se otvori banka provjerite pokrivenost i nakon toga isporučite ogrlicu mojoj djevojci. Da li vam je tako u redu?
Prodavač, s olakšanjem, prihvati ponudu. U ponedjeljak, ode do banke, koja je bila gotovo preko puta dućana i tamo ga obavijeste da ček nema pokrića. Vrati se u draguljarnicu i nazove klijenta.
- Oprostite gospodine, ali vaš ček nema pokrića i ne mogu vam isporučiti ogrlicu.
- Nema problema, možete poderati ček i zadržati dijamante; ja sam već dobio ono što sam htio.

- Moram koristiti 3 para naočala. Jedne za kratkovidnost, kada vozim ili gledam televiziju i jedna za dalekovidnost koje koristim kod čitanja novina.
- A čemu ti služi treći par?
- Da bih tražio prva dva.

Kavana na Stradunu. Pod suncobranom sjedi lijepa gospođa. Pokraj njenog stola prolazi jedan gospodin i obraća joj se:
- Gospođo, da li vi vjerujete u ljubav na prvi pogled ili moram ponovo proći?

U sudnici je u toku proces jednoj ženi koja je optužena za ubojstvo supruga. Stavila mu je mišomor u kavu. Pita je sudac:
- Da li je postojao bar jedan trenutak, dok ste trovali vašeg supruga, da vam ga je bilo žao?
- Jeste, dok je pio šalicu kave.
- Kako to?
- Zamolio me je još jednu.

Jedan čovjek se obraća svom susjedu:
- Uskoro se selimo i idemo živjeti u jedno predgrađe koje je puno ljepše od ovoga gdje stanujemo.
- A mi ćemo živjeti u jednom mirnijem predgrađu.
- Znači da e i vi selite?
- Ne, mi ostajemo ovdje.

- Konobar, donesite mi dva jaja na oko, pržena na putru, sa samo malo soli i bez papra. Neka bjelanjak bude dobro zapečen, a žumanjak neka ostane tekući i bude u centru jajeta.
- Oprostite gospodine, imate li neku preferenciju u vezi s imenom kokoške koja je snijela jaje?

Jedan pijanac se vrati doma u 5 ujutro. Supruga ga očekuje u dnevnom boravku i prigovara mu:
- Da li ti se ovo čini vrijeme kada se dolazi doma?
- Oprosti, ali u ovo doba dana je jedino mjesto koje je otvoreno.

Dva tipa su se izgubili u pustinji. Jedan od njih:
- Moram ti dati dvije vijesti: jednu loš i jednu dobru. Loša je da ćemo i danas morati jesti pijesak.
- A koja je ona dobra?
- Pogledaj koliko ga ima.

Kod frizera

Dvije prijateljice:
- Da li si bila kod frizera kojeg sam ti preporučila?
- Da.
- I jesi li mu rekla da te ja šaljem?
- Jesam.
- I što ti je on na to rekao?
- Tražio je da platim unaprijed.

Starija gospođa, negdje oko 80 godina, je došla kod frizera. Na glavi ima samo tri dlake. Nakon pranja glave, frizer je pita:
- Kako ću vas počešljati?
- Napravite mi pletenice.
Frizer počne uplitati 3 dlake i jedna se otkine.
- Gospođo, strašno mi je žao, ali jedna se je otkinula. Što ćemo sada?
- Počešljajte me s crtom u sredini.
- Gospođo, užasnut sam ali još jedna dlaka je otpala. Kako sada da vas počešljam?
- U tom slučaju ostavite mi kosu ovako raščupanu.

Dijeta

Jedan prosjak zaustavlja jednu debelu ženu i kaže joj:
- Molim vas, dajte mi koju kunu: već tri dana ne jedem.
- Eh, bar da ja imam tako jaku volju.

Mama se obraća s pitanjem malom Ivici:
- Svojedobno sam ti objasnila što je učenje. Da li se sjećaš što je?
- Sjećam se mama: učenje je hrana za mozak.
- Odlično!
- Mama, danas sam na dijeti.

Zaručnici

Kćerka obavještava mamu da ima novog momka. Mama je pita:
- Kakav je tvoj novi dečko? Je li ugledan osoba koja zaslužuje povjerenje?
- Ma svakako. Štedljiv je i ne troši puno, a s druge strane je i darežljiv s poklonima, ne pije, ne prejeda se, ne puši, supruga mu je jako simpatična i ima troje lijepo odgojene djece: dva dečkića i jednu curicu.

Jedan momak je na kraju mnogobrojnih pokušaja sreo curu svog života. Kaže joj:
- Draga, ja sam savršen čovjek, ne pijem, ne pušim, ne kockam se, ne psujem, odan sam, vjerujem u Boga, pomažem kod kućanskih poslova, a znam čak i kuhati.
- Izgleda stvarno savršeno. Ali bar jednu manu moraš imati, ne?
- Pa znaš, imam samo jednu: ponekad lažem.

– Dragi, kada se oženimo podijelit ću tvoje probleme s tobom.
- Ali najdraža, ja nemam nikakvih problema.
- Imat ćeš...

Jedan par je u krevetu. Nakon što su vodili ljubav, on je upita:
- Draga, da li si ti ikada željela znati što znači biti muško?
- Ja nisam, a ti?

Valentinovo

Ako voliš jednu osobu, pusti je da ode.
Ako se ne vrati, znači da nije bila prava ljubav.
Ako se vrati, znači da je nešto zaboravila.

Jedan par slavi Valentinovo u jednom luksuznom restoranu. U jednom trenutku, žena gleda prema šanku i s izrazom gađenja se obrati svom partneru:
- Vidiš li onog čovjeka za šankom, u svjetlo plavom odijelu? To je moj bivši suprug. Pije bez prestanka od kada smo se razveli prije 3 godine.
- Stvarno? Nevjerojatno, nisam još nikada čuo da netko slavi tako dugo.

Friday, August 24, 2018

Iz Italije

U zadnje vrijeme nisam jako društven i rijetko se nalazim s prijateljima. Tako je moj izvor novih viceva gotovo presušio, a ovdje se osjeća potreba za novim materijalom. Ažurirati, ažurirati i ažurirati! To su riječi koje mu prolaze glavom svaki puta kada otvorim ovu stranicu. Za to postoji vrlo značajan razlog jer jedan bitak (ne radi se o fizičkoj osobi) iziskuje na novostima i svježim vicevima. Kružiti po hrvatskim, srpskim i bosanskim mjestima u potrazi za dobrim šalama je nekorisno: vi to već i sami radite, pa bi se radilo u uzaludnom trudu. Tako sam danas odlučio da vidim što se nudi po ovoj temi na svjetskom nivou. Budući da dobro govorim talijanski, a i naša obala je ovog ljeta puna slikovitih i temperamentnih Italiana, izbor je pao na ovu susjednu nam zemlju. Iako se ne graničimo direktno s njima, imamo veliku morsku granicu s kojom dijelimo naše lijepo Jadransko more. Da vas pripremim: njihov humoristički nivo je, po mojoj skromnoj ocjeni, na nižem nivou od našega, pa ne očekujte previše. Sigurno bi pregledom većeg broja sajtova konačni rezultat bio bolji, ali bi se u tom slučaju bunio moj šef. Protestirao bi i ovako, da zna...

Adam šeta po raju pokunjene glave. Oko njega pošišani travnjaci, prolistale bjelogorične i crnogorične šume, na voćkama vise uvijek zreli plodovi, na travnjacima mirno pasu krave i ovce, sunce je ono pravo proljetno, a temperatura idealna, negdje oko 27 stupnjeva. Bez obzira na sve, on već mjesecima ovako besciljno i žalosno šeta uokolo. Jednoga dana to primijeti i Bog pa mu se obrati:
- Adame, u zadnje vrijeme te vidim prilično depresivnoga. U čemu je problem? Ne sviđa ti se ovaj raj koji sam za tebe kreirao?
- Ma nije to. Sve je prekrasno, ali znaš... nekako mi je dosadno. Nema nikoga s kim bih malo pročavrljao i zabavio se.
Bog se sažali nad njim i obeća mu da će mu dati društvo; jednu ženu.
- Ta osoba će se brinuti da te nahrani, kuhat će za tebe, prat će tvoju odjeću i održavati je. Neće nikada diskutirati o tvojim odlukama i uvijek će ih prihvatiti objeručke. Rađat će ti djecu i brinuti se o njima. Ti se nikada nećeš trebati ustajati po noći da bi ih umirio ili nahranio; ona će se o njima u potpunosti starati. Nikada je neće boljeti glava i s užitkom će ti se podati i pružiti ti ljubav kad god ti to budeš htio.
Adam ga gleda i sve više se izražava osmjeh na njegovom licu:
- Daj, reci mi koliko će me koštati jedna takva žena?
- Jedno uho i jedno oko – odgovori mu Bog.
Adam je neodlučan; cijena mu se čini previsoka:
- A reci, što bih mogao dobiti za jedno rebro?

U 7 ujutro, otac kuca na vrata sinovljeve sobe. Nakon što ne dobije odgovor, uđe u sobu, otvori žaluzine i probudi sina:
- Probudi se! Trebaš ići u školu.
- Ne! Tata, ne želim ići u školu.
- A zašto?
- Evo ti 3 dobra razloga: škola je dosadna, dečki i cure me ismijavaju i na kraju, ja mrzim školu.
- U redu, shvatio sam. Sada ću ja tebi nabrojiti 3 razloga zbog kojih moraš ići: to je tvoja obaveza, zato što imaš 48 godina i za kraj, što si ti predsjednik škole.

Lastavica na žici


Jedan čovjek iz grada ide u posjet prijatelju koji živi u planini. Nisu se vidjeli od mature, preko 30 godina. Zatekne prijatelja u šumi kako sječe drva. Srdačno se pozdrave i izljube. Ovaj iz grada kaže:
- Vidim da još uvijek radiš s ručnom pilom. To nema smisla. Kupi si motorku s koji+om ćeš biti puno brži i znatno ćeš se manje umoriti.
Kod sljedećeg silaska u grad zbog nabave namirnica, drvosječa se raspita u jednom baru gdje može kupiti motornu pilu. Uđe u prodavaonicu i iznese svoj zahtjev prodavaču. Ovaj mu pokaže jedan od proizvoda koji je imao na raspolaganju i objasni mu:
- S ovom možete ispiliti najmanje 15 kubika drva na dan.
Čovjek kupi pilu i vrati se u planine. Sutradan se uputi u bukovu šumu s novom pilom i nakon 8 sati rada uspije ispiliti sam 4 kubika. Dan iza radi 12 sati i dostigne 6 kubika. Treći dan se napregne do iscrpljenja, ali je krajnji rezultat samo 8 kubika. Duplo manje nego što su mu rekli. Ljut, spusti se do grada i ode do prodavača koji mu je prodao motorku.
- Vi ste me prevarili. Rekli ste minimalno 15 kubika, a ja sam u 16 sati uspio ispiliti samo 8.
Prodavač ga začuđeno gleda. Uzme motorku, povuče ručicu i upali je. Pila počne štektati. Drvosječa gleda još začuđenije i pita:
- A kakav je ovo zvuk?

Dva policajca su osuđeni na smrt. Trebaju izabrati između električne stolice, giljotine i plinske komore. Došao je red na prvoga koji razmišlja na glas:
- Giljotina je previše okrutna; sva ona krv po podu. U plinskoj komori mi ponestaje daha. Biram električnu stolicu.
Odvedu ga u salu posjednu na stolicu, izvrše sve pripreme i okrenu prekidač, ali uslijed nekog kvara se ne dogodi ništa. Ponove cijelu proceduru i rezultat je opet negativan. Kao što ste već i sami zaključili, niti treći puta ne uspiju i policajac bude oslobođen prema zakonu koji ne dozvoljava više od tri pokušaja. Izlazeći iz sobe obavijesti drugog policajca da je električna stolica pokvarena. Drugi policajac razmišlja:
- U plinskoj komori se gušim, a električna stolica ne radi: biram giljotinu.

Friday, February 09, 2018

Plavi svijet

Jedna plavuša sjedi u baru i pije kavu i tonik. Za susjednim stolom grupa mladića pije pivu, da budem precizniji, onu Karlovačku. Glavna tema su upravo plavuše i njihova glupost. Prepričavaju se dogodovštine, vicevi i smije se iz sveg srca. Plavuša nakon što je čula o čemu razgovaraju plati račun i uvrijeđeno izađe na ulicu. Na putu prema kući prolazi kraj jednog parka. Na travnjaku vidi jednu plavušu koja sjedi u barci, na travnjaku, i vesla.
- Evo, zbog ovakvih kao ti svi govore kako smo glupe. Kada bih samo znala plivati sada bi došla do tebe i počupala ti kosu.

Sljedeći vic je malo bezobrazan.

Jedna bjonda uđe u telefonski centar i želi nazvati majku koja već par godina živi u Singapuru. Objasni vlasniku što želi, a ovaj joj saopći da je cijena poziva 250 kuna.
- Ali gospodine, nemam toliko novaca. Spremna sam bilo što uraditi da bih mogla razgovarati s mamom.
- Baš sve?
- Da, upravo tako.
- U redu, slijedite me.
Odvede je u susjednu sobu, zaključa vrata dva puta i naredi joj da klekne. Zatim stane ispred nje i zatraži od nje da mu otkopča patent od hlača i na kraju traži da mu ga izvadi van. Ona sve poslušno obavi, izvadi mu ga iz hlača, uhvati njegovu stvar s dvije ruke i tu zastane. On:
- Daj, nemoj upravo sada stati kada treba doći najbolje.
Bjonda približi usta organu i kaže:
- Halo! Mama, da li me čuješ?



- Zašto plavuše otvaraju jogurt u prodavaonici?
- Zato što na njemu piše: "Otvorite ovdje".

Jedan plavuša se nalazi u jako lošem financijskom periodu i odluči da uradi nešto kako bi zaradila novac. Dok je tako razmišljala, sjedeći na klupi u parku, ugleda malog dečkića kako se igra na travi. Odjednom joj se upali žaruljica. Odšeta se oprezno do dečkića, uzme ga u naručje i odvede iza jednog kestena koji je rastao na rubu parka. Zatim iz torbice izvadi papir i olovku i napiše poruku: "Otela sam tvog sina! Sutra stavi deset tisuća kuna u jedan škartoc i ostavi ga u parku iza stabla kestena, u blizini tobogana. Potpis: jedna Plavuša." Nakon toga sa zihericom pričvrsti ceduljicu na majicu od dečka i pošalje ga njegovoj majci. Sutradan i isto vrijeme ode do parka i prikradajući se priđe stablu kestena. Iza nađe škartoc i u njemu traženih deset tisuća kuna i jednu cedulju:
- Evo novaca! Kako si mogla napraviti ovako ružnu stvar jednoj drugoj plavuši?

Tri plavuše polažu test da bi postale istražni policajci. Prva uđe unutra i jedan iskusan inspektor joj pokaže fotografiju jedne osobe na samo 3 sekunde.
- Kako ćete uspjeti da prepoznate ovog osumnjičenog?
- Jednostavno, ima samo jedno oko.
Inspektor ne može da vjeruje:
- Ali gospođice, pa ovo je fotografija profila.
I za drugu plavušu pitanje je potpuno isto. Odgovor:
- Ovog osumnjičenog je lako prepoznati jer ima samo jedno uho.
- Ali fotografija je iz profila. Recite trećoj neka uđe.
Uđe posljednja kandidatkinja i inspektor joj pokaže istu fotografiju:
- Ovo je fotografija jedne osumnjičene osobe. Recite mi na osnovu čega ga možete prepoznati među drugima? Dobro razmislite i nemojte mi davati glupe odgovore.
Treća plavuša razmišlja i nakon 3 minute ima odgovor:
- Ovaj čovjek nosi kontaktne leće!
Inspektor je iznenađen odgovorom. S fotografije se ne može zaključiti da li osoba doista nosi leće. Iz ladice svog stola uzima dosje osobe koja se nalazi na slici, prelistava ga i na kraju zaključuje:
- Odlično! Pa kako ste došli do tog zaključka?
- Vrlo je jednostavno: kako čovjek može nositi naočale kada ima samo jedno oko i jedno uho?

I za kraj idemo malo van teme, ali ostajemo na visokom nivou.

Jedna cura posjeti seoskog popa i žali mu se.
- Oče, kupila sam jednu papigu ženke, da mi prave društvo kada sam usamljena. Htjela sam je naučiti i da govori, ali ona samo ponavlja istu rečenicu: "Bok, ja sam prostitutka. Hoćeš li da se zabaviš sa mnom"?
- Grozno, ali imam ideju kako da to riješimo. Ja imam jednog muškog papagaja. Naučio sam ga da čita Bibliju i da se moli. Ako ih stavimo zajedno u krletku moj će naučiti tvoju.
Djevojka je oduševljena s idejom i dogovore se da će ona donijeti svoju papigu kod popa to isto popodne. Oko 4 sata pozvoni i uđe kod popa. Položi krletku s papigom pokraj papagaje koji u to vrijeme upravo moli. Papiga:
- Bok, ja sam prostitutka. Hoćeš li da se zabaviš sa mnom?
Papagaj:
- O hvala ti bože. Konačno su moje molitve uslišene.

Wednesday, August 23, 2017

Moj lukobran

U plavušama sam uživao na proteklom godišnjem odmoru pa je vrijeme da one ustupe mjesto nečem ozbiljnijem, ako nešto tako postoji. Posebno me se dojmila jedna koja se kupala na istoj plaži kao i ja. Redovna, svaki dan bi stizala oko 11 sati. Prvo bi odložila torbu i rasprostrla prostirku. Zatim bi rasplela svoju dugu plavu kosu koja je bila svezana u pundžu ili nešto tako; nisam stručnjak za frizerske detalje. Nakon dubljeg promatranja sam otkrio da je, kao i većina njih, ofarbana, ali je to nebitno za opći dojam koji mi je ostavila. Nakon kose počelo je skidanje odjevnih predmeta i to je bilo još bolje. Zaboravio sam reći da je sva bila kao šećer, sve na svom mjestu, ni premalo, ni previše. Ispružila bi se na ručnik nekih četvrt sata i nakon toga je bila spremna za prvo kupanje.
Sada dolazi ono najbolje! Na izlasku iz vode bi skinula gornji dio kupaćeg kostima. Spektakularno! Uzmite u obzir da je nakon svježe vode svea jako zategnuto i nadignuto. Evo, rekao sam da ću o nečem drugom, ali su mi se ove slike urezale u pamćenje i uvijek nadvladaju druge. Tako sam jedan dan nakon kupanja otišao u Zonu, poznati restoran gdje se jedu odlična mesna jela s roštilja, po prihvatljivoj cijeni. Nalazi se iznad lučice susjednog brodogradilišta, a lučica je zaštićena lukobranom. Evo nas kod teme: prije 33 godine ja sam projektirao taj lukobran. Cijelo društvo je moralo poslušati priču o razvoju tog projekta, pa za one kojima se dopala evo je i ovdje, zapisane za sva vremena, odnosno dok traje.

Počeo sam raditi u brodogradilištu početkom kolovoza a nakon dva mjeseca sam već bio u vojnoj uniformi. Bio sam od onih koji su odgodili služenje vojnog roka nakon univerzitetske diplome. Vratio sam se na moje radno mjesto nakon godinu dana. U toku je bio graženje jednog obalnog zida s kojima se trebala povećati radna površina za razne aktivnosti vezane uz konstrukciju broda. Radilo se o masivnom betonskom zidu za čije je betoniranje trebalo puno vremana. Šef mi je odobrio moje prve prekovremene sate kako bih kontrolirao regularno odvijanje betoniranja. Mikseri su morali dolaziti redovno da se ne bi stvorio prekid u betonu. Dva dana nakon što sam proveo na tom nadzoru dođe moj šef i kaže da bih ja trebao isprojektirati jedan lukobran na sjevernom dijelu brodogradilišta, ali van njega. Na taj način bi se formirala jedan lučica gdje bi zaposleni mogli držati svoje barke. Uvijek su vezovi bili na velikoj potražnji.



Ja ću isprojektirati, a izgraditi će firma koja već radi obalni zid. Imaju već svu potrebnu opremu o oko količina radova već ćemo se nekako snaći (on, ne ja jer s financijskim dijelom nisam imao nikakve veze). Na faksu sam imao predmet o morskim građevinama, pa sam uzeo knjigu i obnovio znanje. Zatim sam uzeo računalo, ono obično, ne današnje kompjutere jer tada još nisu postojali i krenuo u proračun. Napravio sam i potrebne nacrte za izvođnje. Lukobran je dugačak nekih dvije stotine metara i biti će to lijepi objekt koji će osiguravati da voda ostane mirna i u vrijeme velikih oluja. Tako će barke biti na sigurnom. Sve je bilo spremno i provjereno; bio sam mladi inženjer, bez iskustva i toga sam bio svjestan. Zato sam svaki korak projektiranja bar dva puta provjerio: lako je krivo pomnožiti ili zbrojiti dva broja. Sutra sam trebao predati dokumentaciju.

Te večeri se je razvilo jako nevrijeme na Kvarneru. Udari juga su bili strašni, a zna se da jugo stvara velike valove. Gledao sam kroz prozor pobješnjelo more u daljini i razmišljao o tome da li bi moj lukobran, da je već izgrađen, izdržao ove nalete valova. Sutradan je osvanuo prekrasan, sunčan dan, od onih koji se mogu vidjeti samo poslije jake oluje. Čim sam ujutro ušao u ured, osjetio sam da se nešto dogodilo. More je rasturilo gradilište gdje se je gradio obalni zid, rekli su mi kolege koji su stigli prije mene. Obukao sam zaštitne cipele i otišao do gradilišta. Nisam vjerovao svojim očima. Oplata koju su jučer postavili za dio zida koji je danas trebao biti betoniran je bila u komadićima, razbacana u krug od sto metara. Dio obale koji još nije bio zaštićen je doslovno bio odvučen u more: trebati će tisuće kubika materijala da se obala obnovi. Zadnja kampata izbetoniranog zida, teška nekih 700 tona je bila prevrnuta jer su je valovi potkopali.

Gledati ovako izbliza rezultat snage mora mi je ostavilo jaki dojam. Otišao sam do šefa i rekao da ću zakasniti 2 dana s isporukom projekta lukobrana jer bih još jednom htio sve prekontrolirati. Složio se sa mnom da je to mudra odluka. Detaljno sam ponovio sve proračune i sve je štimalo, ali nakon katastrofe koju sam to jutro vidio nisam se uspijevao ubijediti da će lukobran držati. Na kraju je pala odluka: povećao sam osnovu za 1 m i ponovio sve proračune. Koeficijenti sigurnosti su bili i prije u redu, ali su sada bili veći i ja sam se osjećao sigurniji. To je po onoj staroj inženjerskoj: na kraju dodaj dvije šipke armature za miran san. Na kraju je lukobran izgrađen i stoji na svom mjestu, ispunjavajući svoju zadaću već više od 30 godina. Nazdravio sam s kriglom pive mom prvom projektu: dug život mom lukobranu. Nije me razočarao, a niti ja njega.

Thursday, February 09, 2017

Povratak iskonima

Naslov jednostavno znači da slijede najnoviji vicevi o plavušama koje često pomažu one s drugom bojom kose.

Jedna plavuša i jedna smeđokosa sjede u dnevnom boravku ispred televizora. Ispred njih keksi i karamele. Grickaju. Počinje televizijski dnevnik u 19. Na ekranu se vidi čovjek koji stoji na vanjskom rubu balkona na dvadesetprvom katu nekog nebodera i sprema se da se baci. Kamera ga zumira. Smeđokosa predlaže okladu:
- Kladim se u 150 kuna da će se baciti.
Plavuša razmišlja na trenutak i prihvata izazov. Prođu dvije minute i čovjek se nagne prema naprijed, ispusti rub ograde balkona gdje se je držao i poleti u bezdan koji se nalazi ispod njega. Plavuš je izgubila okladu, vadi novčanik i pruža prijateljici tri novčanice od 50 kuna. Ova pokajnički odgovara:
- Oklada ne vrijedi i ne mogu ti uzeti novac. Bilo bi to nepošteno od mene jer sam već vidjela ovu novost na vijestima u 16:30 sati.
- Jesam i ja, ali sam mislila da se neće ponovo baciti.

Na autoputu  jedna policijska patrola kontrolira brzinu vozila koja prolaze. U jednom trenutku ispred njih prođe vrlo polako jedan Ferari. Policajac gleda na radar i ne može vjerovati. Zabilježena je brzinu od 24 km/h. Policajac sjedne u kola, dostigne Ferari i zaustavi ga. Prozor se polako otvara i iza njega se ukazuje jedna predivna plavuša. S osmjehom pruža policajcu vozačku i saobraćajnu dozvolu. S dokumentima je sve u redu. Policajac:
- Pa znate li da ste vozili sam 24 km/h?
- Ja sam disciplinirana i poštujem znakove. Na zadnjem koji sam vidjela je pisalo A24.
- Ali gospođo, A24 je oznaka autoputa; ne radi se o ograničenju brzine.
Nakon što je dao objašnjenje, policajcu se pogled zaustavi na suvozačici koji je sjedila kraj plavuše.
- Gospođo, mislim da ćete morati malo požuriti i odvesti vašu suputnicu do prve pomoći: jako loše izgleda.
- Takva je od kada smo prošli A321.


Pleme kanibala u centralnoj Africi. Jednog dana dečko od 14 godina primjeti jednu grupu bijelaca kako prolazi kroz šumu koja pripada plemenu. Radi se o ekspediciji geologa koji skuplja uzorke terena za ispitivanje, potrebno u vezi gradnje novog autoputa. Dečko se vrati u selo da obavijesti oca, koji je ujedno i poglavica plemena, o grupi uljeza na njihovom teritoriju. Oboje se vrate u šumu i iz bliza promatraju bjelce. Dečko vidi jednu plavušu s fantastičnim oblinama, potpuno oznojenu s odjećom pripijenom uz tijelo. Ukaže na nju svom ocu i kaže:
- Tata, zašto ne otmemo plavušu? Možemo je odvesti u selo, lijepo skuhati i pojesti.
- Mislim da imam bolju ideju. Odvesti ćemo je u selo, ali ćemo skuhati i pojesti tvoju majku.

Jedna mlada, vrlo zgodna plavuša se ukrca u zrakoplov koji leti za London. Ima kartu za turističku klasu. Tražeći svoje mjesto završi u djelu aviona s poslovnom klasom. Videći da su ovdje fotelje puno šire i udobnije, sjedne na prvo slobodno mjesto. Stjuardesa, kontrolirajući njenu kartu joj objasni da zauzima mjesto koje nije njeno i da se mora vratiti u turističku klasu. Plavuša joj odgovori kako je ona mlada, plava i zgodna i kako će ostati sjediti na istom mjestu sve do Londona. Stjuardesa nakon par pokušaja odustane. Ljuta i frustrirana ode do kapetana i objasni mu što se događa. Kapetan proba da ubjedi nediscipliniranu putnicu da se vrati na svoje mjesto, ali bez uspjeha. Ne znajući više što da radi vrati se u pilotsku kabinu i pojada se svom pomoćniku. Pomoćni pilot se ponudi da i on pokuša:
- Znate, moja zaručnica je plavuša i možda ih shvaćam malo bolje od vas.
Približi se plavuši i nešto joj šapne na uho. Ova se odmah podigne, zahvali mu se i vrati u turističku klasu. Kapetan i stjuardesa su promatrali scenu i ostali zapanjeni s lakoćom s kojom je pomoćni pilot uspio rješiti zamršenu situaciju. U jednom glasu ga pitaju:
- Pa kako si je uspio ubijediti?
- Rekao sam joj da mjesta u poslovnoj klasi ne ide za London.

Jedna lijepa plavuša stoji ispred ogledala. Na ušima ima slušalice povezane na walkman. Gleda kovrče koje joj padaju preko ramena. Nosi ih već godinama i pomalo su joj dosadile. Odluči da promjeni izgled i da se ošiša. Uđe kod frizera, sjedne na stolicu i zatraži šišanje na kratko. Frizer, pomalo ženskastim tonom:
- Draga, da bih ti mogao skratiti kosu morati ćeš skinuti te slušalice.
Plavuša, pomaknuvši slušalice s jednog uha da bi mogla čuti, odgovara:
- To ne mogu učiniti.
- Razmisli malo! Kako te mogu šišati ako ti pola glave pokrivaju slušalice. Daj skini ih pa ću ti napraviti najljepšu frizuru na svijetu.
- Nemoguće. Ako ih skinem, umrijeti ću.
- Ma daj, uvijek si spremna za šalu. Hajde da napravimo mali eksperiment.
Pažljivo joj se približi, pogladi je po glavi da bi je opustio, skine joj slušalice i odloži ih na stol. Zatim ode do druge strane salona da bi uzeo škare za šišanje. Na povratku nađe plavušu ispruženu na podu, bez znakova života. Lice mu se izobliči, klekne kraj nje, opipa joj puls i ustanovi da joj srce ne kuca. Obuzet totalnom panikom, ne znajući što da radi, ugleda slušalice na stolu povezane na walkmen koji je plavuša još čvrsto stezala u lijevoj ruci. Dohvati slušalice i stavi ih na uši. Jedan energični glas je govorio:
- Udahni! Jedan, dva i tri, izdahni. Jedan, dva, tri udahni...

Monday, July 04, 2016

Veze

Što sam naučila tijekom  niza godina neuspješnih veza: razmišljanja i savjeti.

Tko prebrzo leti na veseljka sleti. Uvijek.
Ni u kom slučaju se približiti zauzetim muškarcima, oženjenim ili onima koji su tek izašli iz dugogodišnje veze.
Tko je škrt s novčanikom, škrt je i s osjećajima.
Izuzetno je rjetko da dvije sasvim različite osobe mogu zajedno funkcionirati.
Seksualna radost je kratkog vijeka, uvijek. Ali barem na početku mora biti EKSPLOZIVNA.
Ne prihvaćaj kompromis s vlastitim snovima.
Ne odustaj da buduš to što jesi ni na jednu sekundu.
Ne odustaj od svari koje voliš raditi.
Vrijeme je najvrednija stvar koju imamo.
Nije uvijek neophodno baš sve reći.
Ljubomora je beskorisna i odvratna.
Oni koji žive sa mamom nakon 30. godine imaju, velike, jako velike probleme.
Napasne majke treba odmah izolirati.
Nevjernici vrlo teško postaju vjerni: nevjera je sklonost.
Treba biti formirana i uravnotežena osoba za uspostavljanje zdravog odnosa sa drugom osobom.
Ni ne pomišljaj da možeš nekoga spasiti. Za to postoje psiholozi i psihijatri.
Ako si se zaljepila za poslušnog, dobrog  mlakonju ne misli da ćeš ga moći pretvoriti u Ivu Pogorelića.
Ne razmnožavaj se: ako nisi uvjerena, briši.
Život je jedan, divan i kratak.
U zadnjih 50 godina odnosi su se nepovratno izmjenili i tradicionalna porodica će skroz nestati.
Ljubav sa dvadeset godina se ne vraća. Ako se vrati u pedesetim, gadna je i opasna.
Ne misli da su parovi koji na fejsu djeluju sretni i zaljubljeni, stvarno to i jesu: obično je tako da što se više pokazuju, manje spolno opće.

Ljubav je sreća za malobrojne: ne traži se i ne osvaja se.
Ali, iako nas ne dohvati, ipak možemo biti sretni.
Ja sam sunce, nitko mi nije potreban da bi sijala.

Trideset i jedna godina mi je trebala da to shvatim.

Imam prekrasnu orhideju i napokon se puno volim.

Saturday, October 31, 2015

Expo 2015

Poslali su me poslom u Milano, na tjedan dana. Super! Ugodno je moći razbiti svakodnevicu. Isti ured, stare kolege s pričama i razgovorima koji se ponavljaju, rutinski posao, doma uobičajeni članovi obitelji. Stigao sam u ponedjeljak i već poslije ručka smo počeli s obavljanjem onoga što je trebalo uraditi. Talijani su pomalo mistifikatori, hoće da te ubjede da je i najjednostavnija stvar neka vrsta umjetnosti. A umjetnost zahtijeva puno rada, a puno rada košta. Na kraju smo uspijeli pronaći kompromis između njihovih i naših potreba i sve je dobro prošlo. Čak me ni njihov engleski, koji je doista na neprihvatljivo niskom nivou, nije previše smetao. U četvrtak ujutro smo dogovorili zadnje detalje i ja sam bio slobodan. Da naglasim da smo prethodnih dana izlazili iz ureda oko 9 nevečer i da od Milana nisam ništa uspio vidjeti: lagana večera i hotelska soba, tim redoslijedom je završavao moj radni dan. Kako potrošti cijelo slobodno popodne?

U gradu sam boravio već nekoliko puta, pa ga tako relativno dobro poznajem. U ovom periodu se održava Expo, univerzalna svjetska izložba, i to je bio moj cilj. Radi se o velikom sajamskom prostoru od otprilike jednog kvadratnog kilometra gdje se nalaze paviljoni raznih zemalja iz cijelog svijeta. Hrvatska isključena. Nisu predvidjeli ovaj događaj u državnom predračunu. Nedavno sam vidio ginoteka pa mi je došla volja da i ja malo prokrstarim svijetom u malom. Tema je hrana, s naglaskom na rješavanje gladi u svijetu. U jednom od paviljona sam vidio podatak da se godišnje baci 4 puta više hrane nego što bi trebalo da se eliminira problema gladi na cijeloj kugli zemaljskoj. Nevjerojatno! Znam da i ljudi doma bacaju, ali to ne može biti ta količina. Problem je što mnogi proizvođači uništavaju žitarice, rižu i slične prehrambene proizvode da bi održali visoku cijenu. Profit je ono što pokreće, a ne ljubav prema bližnjem i želja da mu se pomogne kada je u nevolji.

Idemo iz početka. Posjeti sam dakle Expo dva dana prije zatvaranja. Ovo je jedna od najposjećenijih izložbi svih vremena; preko 20 milijuna posjetioca u 6 mjeseci trajanja. I čim sam prošao kroz kontrolu na ulazu (kao na aerodromu) odmah sam dobio potvrdu. Desetci tisuća ljudi na sve strane. Veliki redovi za ući u paviljone. Za Emirati sam vidio vrijeme čekanja: 180 minuta. Ne znam što to može vrijediti 3 sata stajanja u redu. Talijani su mi rekli da se za posjet Japanu čekalo i po 8 sati. Tako sam se ograničio na ono što se moglo vidjeti bez puno muke. U paviljon Nula, tamo gdje je objašnjen koncept događaja, sam uspio ući nakon pola sata, a isto toliko mi je trebalo i da posjetim Izrael. Sve drugo pet do deset minuta. Dan je bio poluoblačan, s pokojom zrakom sunca, ali i sa par kapi kiše. Oko 7 sam ogladnio i odlučio da pojedem nešto čudno, neuobičajeno, što se ne jede svaki dan. Kako sam se našao u izložbenom prostoru Indonezije, odlučio sam se za njihov restoran. Malo govedine, piletine i sira od soje, uz dva komadića povrća. Na kraju 2 male, male fetice ananasa i jedna, još manja, dinje. Voda uključena u cijenu od 20 eura. Pretpostavljam da bi to mogla biti prosječna plaća jednog indonezijskog radnika. Sve je jako skupo. Na kraju posjete mi je došla volja za čašu dobrog talijanskog vina. U kiosku, onako na ulici, iz plastične čaše, 6 eura.

Vidio sam nekih desetak paviljona i na kraju sam si postavio pitanje: čemu sve ovo? Prva univerzalna izložbe je bila organizirana pred kraj 19. stoljeća. To je bila prilika da ljudi vide tehnološki napredak i izume iz cijelog svijeta. Na jednoj od tih izložbi, održanoj u Torinu početkom 20. vijeka, su "izložili" kraljevsku eritrejsku obitelj (Eritreja je bila u to vrijeme talijanska kolonija). U stvari se radilo o običnim seljacima koje su malo finije obukli. Ljudi su hrlili da ih vide jer nikada prije toga nisu vidjeli nikoga iz Afrike. Danas ne shvaćam smisao tih izložbi. Svijet je postao globalno selo i ako se pojavi nešto važno to se odmah vidi na televiziji ili u novinama. O domorodcima je napravljeno tisuće dokumentarnih filmova, a stanovnike drukčije boje kože možemo normalno vidjeti i po našim gradovima. Ova predstava je koštala stotine milijuna euro. Pa zar nije bilo bolje to uložiti u neki organizirani program za smanjenje gladi u svijetu nego organizirati izložbu za one koji su siti i kojima je dosadno.

Monday, April 13, 2015

Povratak

U zadnje vrijeme se događaju određene stvari u mom životu koje su mi dale brige; sa financijske točke gledišta, a i privatne. U vezi s onim prvim, nije problem da mi nedostaje novaca; naprotiv, imam ih viška (vjerojtno se većina vas čudi ovakvoj izjavi koja je pomalo neuobičajena). Problem je što, iz čiste lijenosti, nisam napravio jednu stvar koju sam trebao prije par godina i sada mi se to razbijao u glavu. S druge strane obiteljski problemi, koji mogu biti viđeni kao takvi, a i ne moraju. Baš je tu kvaka, jer ja vidim stanje na drugi način u odnosu na kako to gledaju moji bližnji. Tako sam bio u nekoj laganoj depresiji od konca prošle godine i gotovo odlučio da neću više ništa pisati po mojim dnevnicima. Koga zanima što ja švrljam. Po statistikama vidim samo par posjetilaca na dan. Ali kao i sve stvari, probudiš se jedno jutro i vidiš da se planeta i dalje okreće oko svoje osi, sunce je izašlo kada je to bilo za očekivati, a i zalazak se očekuje u redovno vrijeme. Neki bi rekli: udri brigu na veselje, pa da poslušam taj stari savjet. I ne zaboravite, one narodne su uvijek istinite.

Ponedjeljak ujutro. Dva strastvena zaljubljenika u klađenje sjede za stolom na pločniku ispred jednog bara na periferiji Zagreba. Na stolu dvije kave, jedna mineralna voda i jedan tonik. U pepeljari se već stvorila hrpica popušenih i ugašenih cigareta. S dosadom promatraju prolaznike koji idu gore dole po pločniku. Malo veću pažnju im izaziva jedan mlada djevojka u mini suknji koja hodajući razgovara na mobitel. Jedan od njih, nakon što je otpio gutljaj mineralne vode, kaže drugome.
- Groznao. Mrzim ponedjeljak. Nema čovjek na što da se kladi i da očekuje ishod.
- Ja sam jutros prošao kod doktora i odnio stolicu na pregled. Sada očekujem rezultat.

Mujo se prijavio na televizijski kviz i nekim čudom, uz pokoju pomoć, došao do konačnog pitanja. Voditelj, nakon hvalospjeva upućenih ovom nadarenom natjecatelju koji je briljantno preskočio sve prepreke, vadi zadnje pitanje. Koja ptica ne gradi vlastito gnijezdo: golub, vrabac ili kukavica? Nagrada je milijun konvertibilnih maraka. Muji je na rasplaganju ostala još jedna pomoć; zove prijatelja Hasu. Haso, nakon dužeg razmišljanja, u zadnjoj sekundi prije isteka vremena, sugerira: kukavica! Mujo potvrđuje odgovor i osvaja novac. Veselje do neba. U studiju svi skaču na noge i skandiraju: Mujo, Mujo... Na kraju ga iznose na rukama na ulicu. Nakon što su prošla dva dana u slavi i piću, Mujo zove Hasu u gostionicu da ga počasti s ručkom.
- Ma Haso, kako si znao točan odgovor?
- Pa razmišljao sam malo i onda se sjetim: pa ako živi u satu, ne treba joj gnijezdo.

U sjedište jedne od najvećih švicarskih banaka USB, na obali ciriškog jezera,  ulazi starija gospođa oronulog izgleda i traži od jednog zaposlenog da je odvede do predsjednika banke jer želi otvoriti račun kod njih. Ovaj odbija, ali kada starica otvori torbu punu gotovine, švicarskih franaka, eura i američkih dolara, pristane da je odvede do glavnog čovjeka. Nakon predstavljanja, gospođa istrese na stol sadržaj torbe i nakon kratkotrajnog brojanja, sve novčanice su bile velikog nominalnog iznosa, ispostavi se da se radi o iznosu od ekvivalentnih 400.000 franaka. Direktor u nevjerici pita odakle joj toliki novac, a ona mu objašnjava da je strastveni kockar i da su to sve novci koje je zaradila na klađenju. U jednom trenutku, kao da joj je sinula neka ideja, njeno lice se razveseli i podmladi i ona kaže direktoru:
- Evo, kladim se s vama da imate kockasta jaja. Recimo da stavimo na stol u to ime 50.000 franaka?
Šokiran, čovjek gleda staricu i razmišlja o lako zarađenom novcu.
- Prihvatam okladu i tvrdim da moja jaja nisu kvadratna.
Budući se radi o značajnoj količini novca, starija gospođa će sutra u 10 doći u ured sa svojim advokatom koji će kontrolirati korektnost oklade. Diretor se složi. Kada je došao kući, potajno je otišao u kupaonicu da prekontrolira kako stoje stvari u ogledalu. Nije bilo nikakve sumnje, njegove stvari su bile oble, prema tome nije mogao izgubiti okladu. Sutradan, točno u dogovoreno vrijeme, starica se nalazi u uredu glavnog čovjeka banke u pratnji svog advokata. Još jedanput su bili ponovljeni uvjeti i zatim je direktor spustio hlače. Starica se primaknula i pitala da li može provjeriti na dodir da nisu kvadratna, na što je direktor pristao. Dok je starica provjeravala oblik, predsjednik je primjetio da je advokat poprimio neutješni oblik lica i da je počeo glavom udarati od stol za kojim je sjedio. Upita gospođu:
- Zašto vaš advokat udara glavom od stol?
- Pa valjda zato što sam se jutros s njim okladila u 150.000 franaka da ću danas držati obiteljske dragulje predsjednika USB-a u rukama.

Thursday, November 06, 2014

On me ne voli

Osoba koja je naslovljena, a morate sami pogoditi o kome se radi, definitivno me ne voli. Ja trazim odgovor, trazim neki razumni zasto, za neuzvracenu ljubav. Svaki dan postaje sve misteriozniji i sve manje razumljiv. Ovo stanje traje vec par godina i mislim da ce njegova mrznja prema mojim djelima samo i dalje rasti, na moju veliku zalost. Gledajuci s odredjene tocke, simpatija se moze pokazati na raznim nivoima. Postao je neumjereno zlocest, a ja sam sisao toliko nisko u njegovim ocima da me se vise u stvari niti ne sjeca. U posljednjem periodu sam vidio sigurne dokaze: nisam vise niti u njegovj memoriji. Ali ja sam mali i zauzeo bih sasvim malo mjesta na njegovim tvrdim diskovima. Dva ili najvise tri fizicka sektora bi bila dovoljna da se drzi racun o mojoj prisutnosti. Ali on ni da cuje i ja zbog toga provodim besane noci, s malim nocnim morama, ali onima koje te drze pod stresom, i tako svaki dan. Svako jutro kada se dignem, prva stvar je sjesti za racunalo, povezati se na Internet i izvrsiti provjere u njegovoj virtualnoj pameti. Prelistavam, trazim, kopam jos dublje, prema samom sredistu Zemlje, ali nista ne nalazim. Nula! Totalna! Ponekad mi se ne cini nedostatak paznje, nego cista mrznja, ona crna, s njegove strane. I bespomocno se pitam: zasto? Ne znam sto bih dao za mrvicu njegove paznje, priznanja mog postojanja, ili bar sto KB prostora na hard disku posvecenih upravo meni.

Vrsim komplicirane i ukrizene analize da bih shvatio ovu cudnu cinjenicu. Drugi me vole, a on u svom vodicu eksplicitno kaze: "Ako te drugi budu volili, voljeti cu te i ja". Ali ne postuje datu rijec, a ja ne uspijevam da shvatim koji je razlog tog nepostivanja naseg gotovo pisanog ugovora. Dobro sam povezan i to bi na neki nacin trebao biti dokaz da se drugima dopadam. Buduci sam ovako iskren, priznati cu pravu istinu. Moram priznati da je ta ljubav koju drugi pokazuju prma mani u stvari dobrim dijelom moja zasluga: gotovo uvijek oni su u stvari ja. Ali mi se cini najnormalnija stvar na svijetu da covjek sam sebi zeli dobro. Isti pristup funkcionira dosta dobra za moje druge kreacije. Ne vjerujem da on (ustvari bi bilo bolje zamijeniti ga s ono, jer nije niti musko, niti zensko) uspijeva do kraja analizirati ovaj intimni osjecaj koji je iskazan na diskretan i pristojan nacin. Vidim puno drugih, bez ikakve sumnje manje vrijednih i manje postenih od mene, koji ubiru plodove njihovog, cesto prljavog rada, koji ja nisam nikada moralno podrzavao niti prakticirao.

Pitanje se samo namece: ne svidjaju mu se moji vicevi? Ne smije se kada ih cita. Ma on se ne moze smijati! Nije jos dostigao taj nivo da ima osjecaje. Mozda jednoga dana, ali ce proci godine prije nego sto dobije tu osobinu. U stanju je samo da radi numericke analize, i one jezicne sluzeci se matematikom i iz tog razloga jeste povrsan. Sadrzaj koji ovdje stavljam je vec procitan i slusan na nekom drugom mjestu, mozda na nekom drugom jeziku (priznajem da ponekad donosim i po neki prijevod, buduci se sluzim s vise jezika), ali sve je prepricano na potpuno originalni nacin. Sve izvrseno vrlo posteno, s kontrolom gramatike, pravopisa i sintakse: normalno, uz pomoc alata koje imamo na racunalima.

Bio sam vani na pauzi za rucak i moj mozak je i dalje intenzivno elaborirao sve podatke na mom raspolaganju, pokusavajuci da dodje do nekog logicnog zakljucka i pronadje tajnu ovih neobicnih dogadjaja. Dosla mi je u glavu jos jedna teorija: mozda je problem u nedostatku grafike. Da budem iskren, vidio sam brojne blogove bez i jedne slike i bez ikakvog multimedijalnog materijala koji nisu u sukobu s njim i nisu zbog toga kaznjeni. U redu, dodati cu poneku fotografiju, a mozda i pokoji video, od onih zabavnih: mi Hrvati smo poznati po tome da nam korupcija nije mrska. Ali problem moze biti i van moga dohvata. Server koji ugoscuje blog je mozda spor, cesto nije aktivan i to bi njega moglo potaknuti da ne snima sadrzaj koji je ovdje prisutan.