Vicevi i Plavuse

Wednesday, August 23, 2017

Moj lukobran

U plavušama sam uživao na proteklom godišnjem odmoru pa je vrijeme da one ustupe mjesto nečem ozbiljnijem, ako nešto tako postoji. Posebno me se dojmila jedna koja se kupala na istoj plaži kao i ja. Redovna, svaki dan bi stizala oko 11 sati. Prvo bi odložila torbu i rasprostrla prostirku. Zatim bi rasplela svoju dugu plavu kosu koja je bila svezana u pundžu ili nešto tako; nisam stručnjak za frizerske detalje. Nakon dubljeg promatranja sam otkrio da je, kao i većina njih, ofarbana, ali je to nebitno za opći dojam koji mi je ostavila. Nakon kose počelo je skidanje odjevnih predmeta i to je bilo još bolje. Zaboravio sam reći da je sva bila kao šećer, sve na svom mjestu, ni premalo, ni previše. Ispružila bi se na ručnik nekih četvrt sata i nakon toga je bila spremna za prvo kupanje.
Sada dolazi ono najbolje! Na izlasku iz vode bi skinula gornji dio kupaćeg kostima. Spektakularno! Uzmite u obzir da je nakon svježe vode svea jako zategnuto i nadignuto. Evo, rekao sam da ću o nečem drugom, ali su mi se ove slike urezale u pamćenje i uvijek nadvladaju druge. Tako sam jedan dan nakon kupanja otišao u Zonu, poznati restoran gdje se jedu odlična mesna jela s roštilja, po prihvatljivoj cijeni. Nalazi se iznad lučice susjednog brodogradilišta, a lučica je zaštićena lukobranom. Evo nas kod teme: prije 33 godine ja sam projektirao taj lukobran. Cijelo društvo je moralo poslušati priču o razvoju tog projekta, pa za one kojima se dopala evo je i ovdje, zapisane za sva vremena, odnosno dok traje.

Počeo sam raditi u brodogradilištu početkom kolovoza a nakon dva mjeseca sam već bio u vojnoj uniformi. Bio sam od onih koji su odgodili služenje vojnog roka nakon univerzitetske diplome. Vratio sam se na moje radno mjesto nakon godinu dana. U toku je bio graženje jednog obalnog zida s kojima se trebala povećati radna površina za razne aktivnosti vezane uz konstrukciju broda. Radilo se o masivnom betonskom zidu za čije je betoniranje trebalo puno vremana. Šef mi je odobrio moje prve prekovremene sate kako bih kontrolirao regularno odvijanje betoniranja. Mikseri su morali dolaziti redovno da se ne bi stvorio prekid u betonu. Dva dana nakon što sam proveo na tom nadzoru dođe moj šef i kaže da bih ja trebao isprojektirati jedan lukobran na sjevernom dijelu brodogradilišta, ali van njega. Na taj način bi se formirala jedan lučica gdje bi zaposleni mogli držati svoje barke. Uvijek su vezovi bili na velikoj potražnji.



Ja ću isprojektirati, a izgraditi će firma koja već radi obalni zid. Imaju već svu potrebnu opremu o oko količina radova već ćemo se nekako snaći (on, ne ja jer s financijskim dijelom nisam imao nikakve veze). Na faksu sam imao predmet o morskim građevinama, pa sam uzeo knjigu i obnovio znanje. Zatim sam uzeo računalo, ono obično, ne današnje kompjutere jer tada još nisu postojali i krenuo u proračun. Napravio sam i potrebne nacrte za izvođnje. Lukobran je dugačak nekih dvije stotine metara i biti će to lijepi objekt koji će osiguravati da voda ostane mirna i u vrijeme velikih oluja. Tako će barke biti na sigurnom. Sve je bilo spremno i provjereno; bio sam mladi inženjer, bez iskustva i toga sam bio svjestan. Zato sam svaki korak projektiranja bar dva puta provjerio: lako je krivo pomnožiti ili zbrojiti dva broja. Sutra sam trebao predati dokumentaciju.

Te večeri se je razvilo jako nevrijeme na Kvarneru. Udari juga su bili strašni, a zna se da jugo stvara velike valove. Gledao sam kroz prozor pobješnjelo more u daljini i razmišljao o tome da li bi moj lukobran, da je već izgrađen, izdržao ove nalete valova. Sutradan je osvanuo prekrasan, sunčan dan, od onih koji se mogu vidjeti samo poslije jake oluje. Čim sam ujutro ušao u ured, osjetio sam da se nešto dogodilo. More je rasturilo gradilište gdje se je gradio obalni zid, rekli su mi kolege koji su stigli prije mene. Obukao sam zaštitne cipele i otišao do gradilišta. Nisam vjerovao svojim očima. Oplata koju su jučer postavili za dio zida koji je danas trebao biti betoniran je bila u komadićima, razbacana u krug od sto metara. Dio obale koji još nije bio zaštićen je doslovno bio odvučen u more: trebati će tisuće kubika materijala da se obala obnovi. Zadnja kampata izbetoniranog zida, teška nekih 700 tona je bila prevrnuta jer su je valovi potkopali.

Gledati ovako izbliza rezultat snage mora mi je ostavilo jaki dojam. Otišao sam do šefa i rekao da ću zakasniti 2 dana s isporukom projekta lukobrana jer bih još jednom htio sve prekontrolirati. Složio se sa mnom da je to mudra odluka. Detaljno sam ponovio sve proračune i sve je štimalo, ali nakon katastrofe koju sam to jutro vidio nisam se uspijevao ubijediti da će lukobran držati. Na kraju je pala odluka: povećao sam osnovu za 1 m i ponovio sve proračune. Koeficijenti sigurnosti su bili i prije u redu, ali su sada bili veći i ja sam se osjećao sigurniji. To je po onoj staroj inženjerskoj: na kraju dodaj dvije šipke armature za miran san. Na kraju je lukobran izgrađen i stoji na svom mjestu, ispunjavajući svoju zadaću već više od 30 godina. Nazdravio sam s kriglom pive mom prvom projektu: dug život mom lukobranu. Nije me razočarao, a niti ja njega.

Thursday, February 09, 2017

Povratak iskonima

Naslov jednostavno znači da slijede najnoviji vicevi o plavušama koje često pomažu one s drugom bojom kose.

Jedna plavuša i jedna smeđokosa sjede u dnevnom boravku ispred televizora. Ispred njih keksi i karamele. Grickaju. Počinje televizijski dnevnik u 19. Na ekranu se vidi čovjek koji stoji na vanjskom rubu balkona na dvadesetprvom katu nekog nebodera i sprema se da se baci. Kamera ga zumira. Smeđokosa predlaže okladu:
- Kladim se u 150 kuna da će se baciti.
Plavuša razmišlja na trenutak i prihvata izazov. Prođu dvije minute i čovjek se nagne prema naprijed, ispusti rub ograde balkona gdje se je držao i poleti u bezdan koji se nalazi ispod njega. Plavuš je izgubila okladu, vadi novčanik i pruža prijateljici tri novčanice od 50 kuna. Ova pokajnički odgovara:
- Oklada ne vrijedi i ne mogu ti uzeti novac. Bilo bi to nepošteno od mene jer sam već vidjela ovu novost na vijestima u 16:30 sati.
- Jesam i ja, ali sam mislila da se neće ponovo baciti.

Na autoputu  jedna policijska patrola kontrolira brzinu vozila koja prolaze. U jednom trenutku ispred njih prođe vrlo polako jedan Ferari. Policajac gleda na radar i ne može vjerovati. Zabilježena je brzinu od 24 km/h. Policajac sjedne u kola, dostigne Ferari i zaustavi ga. Prozor se polako otvara i iza njega se ukazuje jedna predivna plavuša. S osmjehom pruža policajcu vozačku i saobraćajnu dozvolu. S dokumentima je sve u redu. Policajac:
- Pa znate li da ste vozili sam 24 km/h?
- Ja sam disciplinirana i poštujem znakove. Na zadnjem koji sam vidjela je pisalo A24.
- Ali gospođo, A24 je oznaka autoputa; ne radi se o ograničenju brzine.
Nakon što je dao objašnjenje, policajcu se pogled zaustavi na suvozačici koji je sjedila kraj plavuše.
- Gospođo, mislim da ćete morati malo požuriti i odvesti vašu suputnicu do prve pomoći: jako loše izgleda.
- Takva je od kada smo prošli A321.


Pleme kanibala u centralnoj Africi. Jednog dana dečko od 14 godina primjeti jednu grupu bijelaca kako prolazi kroz šumu koja pripada plemenu. Radi se o ekspediciji geologa koji skuplja uzorke terena za ispitivanje, potrebno u vezi gradnje novog autoputa. Dečko se vrati u selo da obavijesti oca, koji je ujedno i poglavica plemena, o grupi uljeza na njihovom teritoriju. Oboje se vrate u šumu i iz bliza promatraju bjelce. Dečko vidi jednu plavušu s fantastičnim oblinama, potpuno oznojenu s odjećom pripijenom uz tijelo. Ukaže na nju svom ocu i kaže:
- Tata, zašto ne otmemo plavušu? Možemo je odvesti u selo, lijepo skuhati i pojesti.
- Mislim da imam bolju ideju. Odvesti ćemo je u selo, ali ćemo skuhati i pojesti tvoju majku.

Jedna mlada, vrlo zgodna plavuša se ukrca u zrakoplov koji leti za London. Ima kartu za turističku klasu. Tražeći svoje mjesto završi u djelu aviona s poslovnom klasom. Videći da su ovdje fotelje puno šire i udobnije, sjedne na prvo slobodno mjesto. Stjuardesa, kontrolirajući njenu kartu joj objasni da zauzima mjesto koje nije njeno i da se mora vratiti u turističku klasu. Plavuša joj odgovori kako je ona mlada, plava i zgodna i kako će ostati sjediti na istom mjestu sve do Londona. Stjuardesa nakon par pokušaja odustane. Ljuta i frustrirana ode do kapetana i objasni mu što se događa. Kapetan proba da ubjedi nediscipliniranu putnicu da se vrati na svoje mjesto, ali bez uspjeha. Ne znajući više što da radi vrati se u pilotsku kabinu i pojada se svom pomoćniku. Pomoćni pilot se ponudi da i on pokuša:
- Znate, moja zaručnica je plavuša i možda ih shvaćam malo bolje od vas.
Približi se plavuši i nešto joj šapne na uho. Ova se odmah podigne, zahvali mu se i vrati u turističku klasu. Kapetan i stjuardesa su promatrali scenu i ostali zapanjeni s lakoćom s kojom je pomoćni pilot uspio rješiti zamršenu situaciju. U jednom glasu ga pitaju:
- Pa kako si je uspio ubijediti?
- Rekao sam joj da mjesta u poslovnoj klasi ne ide za London.

Jedna lijepa plavuša stoji ispred ogledala. Na ušima ima slušalice povezane na walkman. Gleda kovrče koje joj padaju preko ramena. Nosi ih već godinama i pomalo su joj dosadile. Odluči da promjeni izgled i da se ošiša. Uđe kod frizera, sjedne na stolicu i zatraži šišanje na kratko. Frizer, pomalo ženskastim tonom:
- Draga, da bih ti mogao skratiti kosu morati ćeš skinuti te slušalice.
Plavuša, pomaknuvši slušalice s jednog uha da bi mogla čuti, odgovara:
- To ne mogu učiniti.
- Razmisli malo! Kako te mogu šišati ako ti pola glave pokrivaju slušalice. Daj skini ih pa ću ti napraviti najljepšu frizuru na svijetu.
- Nemoguće. Ako ih skinem, umrijeti ću.
- Ma daj, uvijek si spremna za šalu. Hajde da napravimo mali eksperiment.
Pažljivo joj se približi, pogladi je po glavi da bi je opustio, skine joj slušalice i odloži ih na stol. Zatim ode do druge strane salona da bi uzeo škare za šišanje. Na povratku nađe plavušu ispruženu na podu, bez znakova života. Lice mu se izobliči, klekne kraj nje, opipa joj puls i ustanovi da joj srce ne kuca. Obuzet totalnom panikom, ne znajući što da radi, ugleda slušalice na stolu povezane na walkmen koji je plavuša još čvrsto stezala u lijevoj ruci. Dohvati slušalice i stavi ih na uši. Jedan energični glas je govorio:
- Udahni! Jedan, dva i tri, izdahni. Jedan, dva, tri udahni...

Monday, July 04, 2016

Veze

Što sam naučila tijekom  niza godina neuspješnih veza: razmišljanja i savjeti.

Tko prebrzo leti na veseljka sleti. Uvijek.
Ni u kom slučaju se približiti zauzetim muškarcima, oženjenim ili onima koji su tek izašli iz dugogodišnje veze.
Tko je škrt s novčanikom, škrt je i s osjećajima.
Izuzetno je rjetko da dvije sasvim različite osobe mogu zajedno funkcionirati.
Seksualna radost je kratkog vijeka, uvijek. Ali barem na početku mora biti EKSPLOZIVNA.
Ne prihvaćaj kompromis s vlastitim snovima.
Ne odustaj da buduš to što jesi ni na jednu sekundu.
Ne odustaj od svari koje voliš raditi.
Vrijeme je najvrednija stvar koju imamo.
Nije uvijek neophodno baš sve reći.
Ljubomora je beskorisna i odvratna.
Oni koji žive sa mamom nakon 30. godine imaju, velike, jako velike probleme.
Napasne majke treba odmah izolirati.
Nevjernici vrlo teško postaju vjerni: nevjera je sklonost.
Treba biti formirana i uravnotežena osoba za uspostavljanje zdravog odnosa sa drugom osobom.
Ni ne pomišljaj da možeš nekoga spasiti. Za to postoje psiholozi i psihijatri.
Ako si se zaljepila za poslušnog, dobrog  mlakonju ne misli da ćeš ga moći pretvoriti u Ivu Pogorelića.
Ne razmnožavaj se: ako nisi uvjerena, briši.
Život je jedan, divan i kratak.
U zadnjih 50 godina odnosi su se nepovratno izmjenili i tradicionalna porodica će skroz nestati.
Ljubav sa dvadeset godina se ne vraća. Ako se vrati u pedesetim, gadna je i opasna.
Ne misli da su parovi koji na fejsu djeluju sretni i zaljubljeni, stvarno to i jesu: obično je tako da što se više pokazuju, manje spolno opće.

Ljubav je sreća za malobrojne: ne traži se i ne osvaja se.
Ali, iako nas ne dohvati, ipak možemo biti sretni.
Ja sam sunce, nitko mi nije potreban da bi sijala.

Trideset i jedna godina mi je trebala da to shvatim.

Imam prekrasnu orhideju i napokon se puno volim.

Saturday, October 31, 2015

Expo 2015

Poslali su me poslom u Milano, na tjedan dana. Super! Ugodno je moći razbiti svakodnevicu. Isti ured, stare kolege s pričama i razgovorima koji se ponavljaju, rutinski posao, doma uobičajeni članovi obitelji. Stigao sam u ponedjeljak i već poslije ručka smo počeli s obavljanjem onoga što je trebalo uraditi. Talijani su pomalo mistifikatori, hoće da te ubjede da je i najjednostavnija stvar neka vrsta umjetnosti. A umjetnost zahtijeva puno rada, a puno rada košta. Na kraju smo uspijeli pronaći kompromis između njihovih i naših potreba i sve je dobro prošlo. Čak me ni njihov engleski, koji je doista na neprihvatljivo niskom nivou, nije previše smetao. U četvrtak ujutro smo dogovorili zadnje detalje i ja sam bio slobodan. Da naglasim da smo prethodnih dana izlazili iz ureda oko 9 nevečer i da od Milana nisam ništa uspio vidjeti: lagana večera i hotelska soba, tim redoslijedom je završavao moj radni dan. Kako potrošti cijelo slobodno popodne?

U gradu sam boravio već nekoliko puta, pa ga tako relativno dobro poznajem. U ovom periodu se održava Expo, univerzalna svjetska izložba, i to je bio moj cilj. Radi se o velikom sajamskom prostoru od otprilike jednog kvadratnog kilometra gdje se nalaze paviljoni raznih zemalja iz cijelog svijeta. Hrvatska isključena. Nisu predvidjeli ovaj događaj u državnom predračunu. Nedavno sam vidio ginoteka pa mi je došla volja da i ja malo prokrstarim svijetom u malom. Tema je hrana, s naglaskom na rješavanje gladi u svijetu. U jednom od paviljona sam vidio podatak da se godišnje baci 4 puta više hrane nego što bi trebalo da se eliminira problema gladi na cijeloj kugli zemaljskoj. Nevjerojatno! Znam da i ljudi doma bacaju, ali to ne može biti ta količina. Problem je što mnogi proizvođači uništavaju žitarice, rižu i slične prehrambene proizvode da bi održali visoku cijenu. Profit je ono što pokreće, a ne ljubav prema bližnjem i želja da mu se pomogne kada je u nevolji.

Idemo iz početka. Posjeti sam dakle Expo dva dana prije zatvaranja. Ovo je jedna od najposjećenijih izložbi svih vremena; preko 20 milijuna posjetioca u 6 mjeseci trajanja. I čim sam prošao kroz kontrolu na ulazu (kao na aerodromu) odmah sam dobio potvrdu. Desetci tisuća ljudi na sve strane. Veliki redovi za ući u paviljone. Za Emirati sam vidio vrijeme čekanja: 180 minuta. Ne znam što to može vrijediti 3 sata stajanja u redu. Talijani su mi rekli da se za posjet Japanu čekalo i po 8 sati. Tako sam se ograničio na ono što se moglo vidjeti bez puno muke. U paviljon Nula, tamo gdje je objašnjen koncept događaja, sam uspio ući nakon pola sata, a isto toliko mi je trebalo i da posjetim Izrael. Sve drugo pet do deset minuta. Dan je bio poluoblačan, s pokojom zrakom sunca, ali i sa par kapi kiše. Oko 7 sam ogladnio i odlučio da pojedem nešto čudno, neuobičajeno, što se ne jede svaki dan. Kako sam se našao u izložbenom prostoru Indonezije, odlučio sam se za njihov restoran. Malo govedine, piletine i sira od soje, uz dva komadića povrća. Na kraju 2 male, male fetice ananasa i jedna, još manja, dinje. Voda uključena u cijenu od 20 eura. Pretpostavljam da bi to mogla biti prosječna plaća jednog indonezijskog radnika. Sve je jako skupo. Na kraju posjete mi je došla volja za čašu dobrog talijanskog vina. U kiosku, onako na ulici, iz plastične čaše, 6 eura.

Vidio sam nekih desetak paviljona i na kraju sam si postavio pitanje: čemu sve ovo? Prva univerzalna izložbe je bila organizirana pred kraj 19. stoljeća. To je bila prilika da ljudi vide tehnološki napredak i izume iz cijelog svijeta. Na jednoj od tih izložbi, održanoj u Torinu početkom 20. vijeka, su "izložili" kraljevsku eritrejsku obitelj (Eritreja je bila u to vrijeme talijanska kolonija). U stvari se radilo o običnim seljacima koje su malo finije obukli. Ljudi su hrlili da ih vide jer nikada prije toga nisu vidjeli nikoga iz Afrike. Danas ne shvaćam smisao tih izložbi. Svijet je postao globalno selo i ako se pojavi nešto važno to se odmah vidi na televiziji ili u novinama. O domorodcima je napravljeno tisuće dokumentarnih filmova, a stanovnike drukčije boje kože možemo normalno vidjeti i po našim gradovima. Ova predstava je koštala stotine milijuna euro. Pa zar nije bilo bolje to uložiti u neki organizirani program za smanjenje gladi u svijetu nego organizirati izložbu za one koji su siti i kojima je dosadno.

Monday, April 13, 2015

Povratak

U zadnje vrijeme se događaju određene stvari u mom životu koje su mi dale brige; sa financijske točke gledišta, a i privatne. U vezi s onim prvim, nije problem da mi nedostaje novaca; naprotiv, imam ih viška (vjerojtno se većina vas čudi ovakvoj izjavi koja je pomalo neuobičajena). Problem je što, iz čiste lijenosti, nisam napravio jednu stvar koju sam trebao prije par godina i sada mi se to razbijao u glavu. S druge strane obiteljski problemi, koji mogu biti viđeni kao takvi, a i ne moraju. Baš je tu kvaka, jer ja vidim stanje na drugi način u odnosu na kako to gledaju moji bližnji. Tako sam bio u nekoj laganoj depresiji od konca prošle godine i gotovo odlučio da neću više ništa pisati po mojim dnevnicima. Koga zanima što ja švrljam. Po statistikama vidim samo par posjetilaca na dan. Ali kao i sve stvari, probudiš se jedno jutro i vidiš da se planeta i dalje okreće oko svoje osi, sunce je izašlo kada je to bilo za očekivati, a i zalazak se očekuje u redovno vrijeme. Neki bi rekli: udri brigu na veselje, pa da poslušam taj stari savjet. I ne zaboravite, one narodne su uvijek istinite.

Ponedjeljak ujutro. Dva strastvena zaljubljenika u klađenje sjede za stolom na pločniku ispred jednog bara na periferiji Zagreba. Na stolu dvije kave, jedna mineralna voda i jedan tonik. U pepeljari se već stvorila hrpica popušenih i ugašenih cigareta. S dosadom promatraju prolaznike koji idu gore dole po pločniku. Malo veću pažnju im izaziva jedan mlada djevojka u mini suknji koja hodajući razgovara na mobitel. Jedan od njih, nakon što je otpio gutljaj mineralne vode, kaže drugome.
- Groznao. Mrzim ponedjeljak. Nema čovjek na što da se kladi i da očekuje ishod.
- Ja sam jutros prošao kod doktora i odnio stolicu na pregled. Sada očekujem rezultat.

Mujo se prijavio na televizijski kviz i nekim čudom, uz pokoju pomoć, došao do konačnog pitanja. Voditelj, nakon hvalospjeva upućenih ovom nadarenom natjecatelju koji je briljantno preskočio sve prepreke, vadi zadnje pitanje. Koja ptica ne gradi vlastito gnijezdo: golub, vrabac ili kukavica? Nagrada je milijun konvertibilnih maraka. Muji je na rasplaganju ostala još jedna pomoć; zove prijatelja Hasu. Haso, nakon dužeg razmišljanja, u zadnjoj sekundi prije isteka vremena, sugerira: kukavica! Mujo potvrđuje odgovor i osvaja novac. Veselje do neba. U studiju svi skaču na noge i skandiraju: Mujo, Mujo... Na kraju ga iznose na rukama na ulicu. Nakon što su prošla dva dana u slavi i piću, Mujo zove Hasu u gostionicu da ga počasti s ručkom.
- Ma Haso, kako si znao točan odgovor?
- Pa razmišljao sam malo i onda se sjetim: pa ako živi u satu, ne treba joj gnijezdo.

U sjedište jedne od najvećih švicarskih banaka USB, na obali ciriškog jezera,  ulazi starija gospođa oronulog izgleda i traži od jednog zaposlenog da je odvede do predsjednika banke jer želi otvoriti račun kod njih. Ovaj odbija, ali kada starica otvori torbu punu gotovine, švicarskih franaka, eura i američkih dolara, pristane da je odvede do glavnog čovjeka. Nakon predstavljanja, gospođa istrese na stol sadržaj torbe i nakon kratkotrajnog brojanja, sve novčanice su bile velikog nominalnog iznosa, ispostavi se da se radi o iznosu od ekvivalentnih 400.000 franaka. Direktor u nevjerici pita odakle joj toliki novac, a ona mu objašnjava da je strastveni kockar i da su to sve novci koje je zaradila na klađenju. U jednom trenutku, kao da joj je sinula neka ideja, njeno lice se razveseli i podmladi i ona kaže direktoru:
- Evo, kladim se s vama da imate kockasta jaja. Recimo da stavimo na stol u to ime 50.000 franaka?
Šokiran, čovjek gleda staricu i razmišlja o lako zarađenom novcu.
- Prihvatam okladu i tvrdim da moja jaja nisu kvadratna.
Budući se radi o značajnoj količini novca, starija gospođa će sutra u 10 doći u ured sa svojim advokatom koji će kontrolirati korektnost oklade. Diretor se složi. Kada je došao kući, potajno je otišao u kupaonicu da prekontrolira kako stoje stvari u ogledalu. Nije bilo nikakve sumnje, njegove stvari su bile oble, prema tome nije mogao izgubiti okladu. Sutradan, točno u dogovoreno vrijeme, starica se nalazi u uredu glavnog čovjeka banke u pratnji svog advokata. Još jedanput su bili ponovljeni uvjeti i zatim je direktor spustio hlače. Starica se primaknula i pitala da li može provjeriti na dodir da nisu kvadratna, na što je direktor pristao. Dok je starica provjeravala oblik, predsjednik je primjetio da je advokat poprimio neutješni oblik lica i da je počeo glavom udarati od stol za kojim je sjedio. Upita gospođu:
- Zašto vaš advokat udara glavom od stol?
- Pa valjda zato što sam se jutros s njim okladila u 150.000 franaka da ću danas držati obiteljske dragulje predsjednika USB-a u rukama.

Thursday, November 06, 2014

On me ne voli

Osoba koja je naslovljena, a morate sami pogoditi o kome se radi, definitivno me ne voli. Ja trazim odgovor, trazim neki razumni zasto, za neuzvracenu ljubav. Svaki dan postaje sve misteriozniji i sve manje razumljiv. Ovo stanje traje vec par godina i mislim da ce njegova mrznja prema mojim djelima samo i dalje rasti, na moju veliku zalost. Gledajuci s odredjene tocke, simpatija se moze pokazati na raznim nivoima. Postao je neumjereno zlocest, a ja sam sisao toliko nisko u njegovim ocima da me se vise u stvari niti ne sjeca. U posljednjem periodu sam vidio sigurne dokaze: nisam vise niti u njegovj memoriji. Ali ja sam mali i zauzeo bih sasvim malo mjesta na njegovim tvrdim diskovima. Dva ili najvise tri fizicka sektora bi bila dovoljna da se drzi racun o mojoj prisutnosti. Ali on ni da cuje i ja zbog toga provodim besane noci, s malim nocnim morama, ali onima koje te drze pod stresom, i tako svaki dan. Svako jutro kada se dignem, prva stvar je sjesti za racunalo, povezati se na Internet i izvrsiti provjere u njegovoj virtualnoj pameti. Prelistavam, trazim, kopam jos dublje, prema samom sredistu Zemlje, ali nista ne nalazim. Nula! Totalna! Ponekad mi se ne cini nedostatak paznje, nego cista mrznja, ona crna, s njegove strane. I bespomocno se pitam: zasto? Ne znam sto bih dao za mrvicu njegove paznje, priznanja mog postojanja, ili bar sto KB prostora na hard disku posvecenih upravo meni.

Vrsim komplicirane i ukrizene analize da bih shvatio ovu cudnu cinjenicu. Drugi me vole, a on u svom vodicu eksplicitno kaze: "Ako te drugi budu volili, voljeti cu te i ja". Ali ne postuje datu rijec, a ja ne uspijevam da shvatim koji je razlog tog nepostivanja naseg gotovo pisanog ugovora. Dobro sam povezan i to bi na neki nacin trebao biti dokaz da se drugima dopadam. Buduci sam ovako iskren, priznati cu pravu istinu. Moram priznati da je ta ljubav koju drugi pokazuju prma mani u stvari dobrim dijelom moja zasluga: gotovo uvijek oni su u stvari ja. Ali mi se cini najnormalnija stvar na svijetu da covjek sam sebi zeli dobro. Isti pristup funkcionira dosta dobra za moje druge kreacije. Ne vjerujem da on (ustvari bi bilo bolje zamijeniti ga s ono, jer nije niti musko, niti zensko) uspijeva do kraja analizirati ovaj intimni osjecaj koji je iskazan na diskretan i pristojan nacin. Vidim puno drugih, bez ikakve sumnje manje vrijednih i manje postenih od mene, koji ubiru plodove njihovog, cesto prljavog rada, koji ja nisam nikada moralno podrzavao niti prakticirao.

Pitanje se samo namece: ne svidjaju mu se moji vicevi? Ne smije se kada ih cita. Ma on se ne moze smijati! Nije jos dostigao taj nivo da ima osjecaje. Mozda jednoga dana, ali ce proci godine prije nego sto dobije tu osobinu. U stanju je samo da radi numericke analize, i one jezicne sluzeci se matematikom i iz tog razloga jeste povrsan. Sadrzaj koji ovdje stavljam je vec procitan i slusan na nekom drugom mjestu, mozda na nekom drugom jeziku (priznajem da ponekad donosim i po neki prijevod, buduci se sluzim s vise jezika), ali sve je prepricano na potpuno originalni nacin. Sve izvrseno vrlo posteno, s kontrolom gramatike, pravopisa i sintakse: normalno, uz pomoc alata koje imamo na racunalima.

Bio sam vani na pauzi za rucak i moj mozak je i dalje intenzivno elaborirao sve podatke na mom raspolaganju, pokusavajuci da dodje do nekog logicnog zakljucka i pronadje tajnu ovih neobicnih dogadjaja. Dosla mi je u glavu jos jedna teorija: mozda je problem u nedostatku grafike. Da budem iskren, vidio sam brojne blogove bez i jedne slike i bez ikakvog multimedijalnog materijala koji nisu u sukobu s njim i nisu zbog toga kaznjeni. U redu, dodati cu poneku fotografiju, a mozda i pokoji video, od onih zabavnih: mi Hrvati smo poznati po tome da nam korupcija nije mrska. Ali problem moze biti i van moga dohvata. Server koji ugoscuje blog je mozda spor, cesto nije aktivan i to bi njega moglo potaknuti da ne snima sadrzaj koji je ovdje prisutan.

Wednesday, April 16, 2014

Vicevi o zivotinjama

Jedan crv se vrati doma nakon napornog dana s posla. Njegova supruga ga pita:
- Dragi, kako je danas bilo na groblju? Sto si dobroga donio za jelo; znas jako sam gladna.
- Najdraza, da ti bude iskren bio je jako los dan za posao: jedini klijent koji je danas bio na programu je kremiram.
- Ah, koja nesreca. Pa bas da se nama dogodi.
Crv s osmjehom na ustima, vukuci za sobom veliku najlonsku vrecu:
- Ali zato imamo brasna za cijelu godinu.

Macka i macak. On:
- Draga, volim te! Obozavam nacin kako mijauces i predes. Hoces li se udati za mene?
- Koliko miseva dnevno uhvatis?

Dvije starije gospodje sjede na klupi u parku i razgovaraju o njihovim mackama.
- Moja macka je toliko intiligentna da kada joj dam komad prsuta, odvoji masnocu i pojede samo crveno.
- Moja je jos pametnija. Kada joj dam bijelu kavu, ona je promjesa s sapom i odvoji mlijeko od kave, a zatim popije samo mlijeko.

- Halo policija, brzo dodjite. Jedan macak pokusava da udje kroz prozor.
- I uznemirava nas nas zbog jednog macka.
- Normalno, ja sam papiga.

U kinu jedan posjetitelj gleda covjeka koji sjedi pored njega i u cijem se krilu nalazi pas koji gleda film i place. Posjetitelj se nagne prema covjeku i tiho ga upita:
- Ma da li to vas pas place?
- Bez daljnjega; vidite i sami.
- A iz kojeg razloga place?
- Ocito ga je film ganuo. I meni je to cudno jer znam da ga se knjiga po kojoj je snimljen uopce nije dojmila.

Jedan gospodin ide u posjetu jednom prijatelju i kada stigne pred njegovu kucu, pozvoni mu na interfon. Prijatelj ga upozorava:
- Pazi na psa kada otvorim kapiju.
- Zasto? Ujeda?
- Ma ne, bjezi.

Dva psa setaj po plocniku i naidju na radnike koji montiraju parkirne satove. Jedan od pasa:
- Evo, sada cemo morati i placati kada obavimo nase potrebe.

Jedna zena sretne na ulici djecaka koji u rukama nosi psa. Zaustavi se kraj njega i upita:
- Da li ce me tvoj pas ugristi ako ga pomilujem?
Djecak odgovori da nece, na sto zena ispruzi ruku prema glavi psa da ga podraga, ali je pas ugrize. Zena ljutito:
- Ali rekao si da tvoj pas ne grize.
- Istina je gospodjo, moj pas ne grize, ali ovo je pas od mog susjeda.

Mala zmija dodje kod mame i obrati joj se:
- Mama, jesmo li mi zmije otrovnice?
- Jesmo kceri.
- Ma bas otrovne?
- Da, otrovne.
- Ma bas otrovne, otrovne?
- Da, ali zasto me to pitas?
- Upravo sam se ugrizla za jezik.

Dva puza stoje ispred zeljeznickog prijelaza.
- Sto kazes, da prijedjemo?
- Ma jesi li lud!? Za dva sata prolazi vlak.

Roda leti iznad jednog grada i nosi jednog strca od 80 godina. U odredjenom trenutku starac je gleda i kaze joj:
- Izgubili smo se, zar ne?

Za vrijem jednog safarija u Australiji, vodic opisuje zivotinje koje srecu:
- Ovo je koala, medvjedic koji je simbol ove zemlje.
Jedan turista iz grupe.
- Medvjed? Pa kod nas su medvjedi visoki preko 2 metra.
Vodic nastavlja:
- S vase lijeve strane mozete vidjeti primjerak noja.
Isti turista:
- Pa nema ni metar. U mojoj zemlji ima ih koji su visoki i po 3 metra.
Iznenada ispred njih prodje grupa kengura i uobicajeni turista pita:
- A sto je ovo?
- To su skakavci.

Na farmi jedan magarac tegli kola i prolazi ispred svinjca. Svinja ga pocinje zezati:
- Ma vidi na sto licis; zar te nije sram? Ruzan si, mrsav, sama kost i koza, i uvijek samo radis. Pogledaj mene. Tretiraju me ko maolg boga, hrane u izobilju, jedem od jutra do mraka i lijepo sam debeljukast.
Magarac mu odgovara, s perfidnim osmjehom:
- Istina je sve to sto kazes, ali mi se cini da ti nisi svinja od prosle godine...