Vicevi i Plavuse

Saturday, October 31, 2015

Expo 2015

Poslali su me poslom u Milano, na tjedan dana. Super! Ugodno je moći razbiti svakodnevicu. Isti ured, stare kolege s pričama i razgovorima koji se ponavljaju, rutinski posao, doma uobičajeni članovi obitelji. Stigao sam u ponedjeljak i već poslije ručka smo počeli s obavljanjem onoga što je trebalo uraditi. Talijani su pomalo mistifikatori, hoće da te ubjede da je i najjednostavnija stvar neka vrsta umjetnosti. A umjetnost zahtijeva puno rada, a puno rada košta. Na kraju smo uspijeli pronaći kompromis između njihovih i naših potreba i sve je dobro prošlo. Čak me ni njihov engleski, koji je doista na neprihvatljivo niskom nivou, nije previše smetao. U četvrtak ujutro smo dogovorili zadnje detalje i ja sam bio slobodan. Da naglasim da smo prethodnih dana izlazili iz ureda oko 9 nevečer i da od Milana nisam ništa uspio vidjeti: lagana večera i hotelska soba, tim redoslijedom je završavao moj radni dan. Kako potrošti cijelo slobodno popodne?

U gradu sam boravio već nekoliko puta, pa ga tako relativno dobro poznajem. U ovom periodu se održava Expo, univerzalna svjetska izložba, i to je bio moj cilj. Radi se o velikom sajamskom prostoru od otprilike jednog kvadratnog kilometra gdje se nalaze paviljoni raznih zemalja iz cijelog svijeta. Hrvatska isključena. Nisu predvidjeli ovaj događaj u državnom predračunu. Nedavno sam vidio ginoteka pa mi je došla volja da i ja malo prokrstarim svijetom u malom. Tema je hrana, s naglaskom na rješavanje gladi u svijetu. U jednom od paviljona sam vidio podatak da se godišnje baci 4 puta više hrane nego što bi trebalo da se eliminira problema gladi na cijeloj kugli zemaljskoj. Nevjerojatno! Znam da i ljudi doma bacaju, ali to ne može biti ta količina. Problem je što mnogi proizvođači uništavaju žitarice, rižu i slične prehrambene proizvode da bi održali visoku cijenu. Profit je ono što pokreće, a ne ljubav prema bližnjem i želja da mu se pomogne kada je u nevolji.

Idemo iz početka. Posjeti sam dakle Expo dva dana prije zatvaranja. Ovo je jedna od najposjećenijih izložbi svih vremena; preko 20 milijuna posjetioca u 6 mjeseci trajanja. I čim sam prošao kroz kontrolu na ulazu (kao na aerodromu) odmah sam dobio potvrdu. Desetci tisuća ljudi na sve strane. Veliki redovi za ući u paviljone. Za Emirati sam vidio vrijeme čekanja: 180 minuta. Ne znam što to može vrijediti 3 sata stajanja u redu. Talijani su mi rekli da se za posjet Japanu čekalo i po 8 sati. Tako sam se ograničio na ono što se moglo vidjeti bez puno muke. U paviljon Nula, tamo gdje je objašnjen koncept događaja, sam uspio ući nakon pola sata, a isto toliko mi je trebalo i da posjetim Izrael. Sve drugo pet do deset minuta. Dan je bio poluoblačan, s pokojom zrakom sunca, ali i sa par kapi kiše. Oko 7 sam ogladnio i odlučio da pojedem nešto čudno, neuobičajeno, što se ne jede svaki dan. Kako sam se našao u izložbenom prostoru Indonezije, odlučio sam se za njihov restoran. Malo govedine, piletine i sira od soje, uz dva komadića povrća. Na kraju 2 male, male fetice ananasa i jedna, još manja, dinje. Voda uključena u cijenu od 20 eura. Pretpostavljam da bi to mogla biti prosječna plaća jednog indonezijskog radnika. Sve je jako skupo. Na kraju posjete mi je došla volja za čašu dobrog talijanskog vina. U kiosku, onako na ulici, iz plastične čaše, 6 eura.

Vidio sam nekih desetak paviljona i na kraju sam si postavio pitanje: čemu sve ovo? Prva univerzalna izložbe je bila organizirana pred kraj 19. stoljeća. To je bila prilika da ljudi vide tehnološki napredak i izume iz cijelog svijeta. Na jednoj od tih izložbi, održanoj u Torinu početkom 20. vijeka, su "izložili" kraljevsku eritrejsku obitelj (Eritreja je bila u to vrijeme talijanska kolonija). U stvari se radilo o običnim seljacima koje su malo finije obukli. Ljudi su hrlili da ih vide jer nikada prije toga nisu vidjeli nikoga iz Afrike. Danas ne shvaćam smisao tih izložbi. Svijet je postao globalno selo i ako se pojavi nešto važno to se odmah vidi na televiziji ili u novinama. O domorodcima je napravljeno tisuće dokumentarnih filmova, a stanovnike drukčije boje kože možemo normalno vidjeti i po našim gradovima. Ova predstava je koštala stotine milijuna euro. Pa zar nije bilo bolje to uložiti u neki organizirani program za smanjenje gladi u svijetu nego organizirati izložbu za one koji su siti i kojima je dosadno.