Vicevi i Plavuse

Monday, December 12, 2011

Zavjera

Jucer uvecer smo bili kod prijatelja na veceri. Za predjelo malo nareska, poslije smo ja i prijatelj donijeli pizzu iz obliznje pizzerije, a za desert odlicna strudla koju je pripremila i donijela moja supruga. Sve popraceno sa dobrom uvoznom pivom, od onih belgijskih koje se proizvode u zanatskim, a ne industrijskim kolicinama. Skoro pa ugodano provedena vecer, kada moji prijatelji ne bi imali ruznu naviku da drze upaljen televizor kada imaju goste. Malo gricnem, ma malo, hocu, necu poslusam sto kazu na dnevniku. Imamo novu vladu, super. Sada ce nam biti odlicno jer su oni stari lopovi otisli doma. Ma koliko se sjecam ovi novi su vec bili na vlasti i nije da su mi ostali u nekom posebno dobrom sjecanju. A povjerenje se zasniva na iskustvu. Kada ti ga jednom stave bez vazelina, bjesomucno trazis magicnu bocicu i kada ih vidis vec iz daleka.

Ali ni u Europi ne izgleda puno bolje, a mi posto poto hocemo unutra. Slavi se i potpisivanje ugovora prema kojem za nesto vise od godinu i pol i mi ulazimo u uniju. A za godinu i pol ce biti 2013.. Primjetite da je unutra brojka 13, a kod nas se ne smatra jedna od onih najsretnijih. Drustvo koje cemo dobiti je doista sjajno. Italijani, kojim nova vlada povecava cjenu benzina i poreze, a da pri tome nije dala olaksice gradjanima kod kupnje vazelina – sadisti. Englezi, ciji standard nije medju najboljima u Europi, ali imaju svoje ja i ne zele da prihvate transparentnost financijskih operacija City-a. Francuzi koji pomalo pocinju shvacati da je krajnje vrijeme da obnove svoje zalihe one tekucine koja smanjuje bolove u donjem dijelu ledja; neki su odlucili da ostanu kod maslaca, kazu ako je bio dobar za Marlona Branda i onu njegovu, kojoj se vise ne sjecam imena, pomoci ce i njima. Najspimpaticnijui su mi jadni Grci; njima moze pomoci samo ogromna kolicina metakse.

A sto da vam kazem o njemcima? Prvi svjetski rat, drugi svjetski rat i nista. Nikako osvojiti tu glupu Europu. Pa su tako promjenili taktiku i kako izgleda sada su puno blizi cilju. Nedostaje im jos malo i sve je njihovo, pod njihovm kontrolom. Svi na pivu i kobasice. Sva sreca da se nama hrvatima svidjaju, ali od prevelikog koristenja se riskira da se nekome i zgade. Jedinu primjedbu imam na njihovu premjerku. Malo mi je debela i kada je vidim ne inspirirame seksualno.

Dosla mi je jedna ideja, da se pofarbam i da postanem plavac, ili plavuso. Kako bi se rekla muska plavusa? To pitanje me vec danima muci. Pa i da ja postanem glup i sretan. Kak' bi englezi rekli: No brain, no pain.

Imam ja i jednu drugu ideju, da emigriram iz Hrvatske i iz Europe. Otici u neku diktatorsku zemlju. Razmisljam izmedju Myanmara, bivse Burme, i Kube; klimatski mi pasu obje zamlje: sto se tice atmosferske klime, ali i one politicke. Bar znas tko ti ga zavlaci i uvijek pri ruci imas podmazujuce sredstvo. A ne moras biti ni glup, ako si dovoljno pametan (sto mi je ova dobro ispala, cista filozofija – ako ovo procita neko iz vlade, sigurno ce mi ponuditi ministarsklo mjesto). Napravio sam i dva racuna (jednostavna, samo zbrajanje i oduzimanje). Prodavsi ovo malo sirotinje sto ovdje imam, tamo si kupim jednu kucicu i sa onim sto ostane za slijedecih deset, dvadeset godina sam na miru. U hladu ispod palme pod karibskim suncem, ili ispruzen na klupi trepeci masazu jedne burmanke (kazu da su najbolje).

Ne uspijevam da se odlucim u koju bi od ove dvije zemlje. Jako mi se svidja kubanska muzika i njihovi kokteli, a i jezik bi se nekako dalo nauciti. Burmanski je zajeban, a kad im vidis slova dodje ti vrtoglavica. Iako to ima svojih prednost: ako i dodjem u napast da pogledam televizor ili kupim novin, ianako necu nista razumjeti, bas kao i ovdje.