Samo jedan dan

Čekam autobus. Treba mi četvorka koja vozi na Kozalu. Vrijeme je ručka i u to vrijeme ne prometuje baš često. Treba biti strpljiv i čekati. Vruće je, preko 30 stupnjeva, ali sam uspio pronaći mjesto u hladu jedne platane (mislim da se radi o njoj, jer listovi imaju 5 krakova). Nalazi se malo dalje od stajališta, ali se vidi kada autobus prilazi. Tu sam već više od 20 minuta, ali prijevoznom sredstvu još niti traga. Nastojim se ne nervirati. Gledam okolo ne bih li vidio što interesantno što će mi privući pažnju i pomoći da brže prođe vrijeme. S druge strane ulice se nalazi jedan bar, pa onda dućan s cipelama i pokraj njega jedan kazino. Sada će se netko naljutiti i reći mi da se no ne piše tako. Koga briga. Ja pišem kako mi dođe. Ponekada namjerno griješim jer mi je tako interesantnije. Gledajući reklamu za kockanje na vratima, dolaze mi u glavu brojni casino online u kojima sam igrao. Ovaj puta sam napisao kako treba. To mi je u jednu ruku strast, a u drugu posao. Imam određenu profesionalnu vezu s kockarnicama, pogotovo onim virtualnim. U zadnjem periodu strast se po malo gasi, a na žalost i posao koji je za to vezan.

Četvrtina je premašena. Važno je krenuti i nadati se da ćeš se dobro zgrijati; kao u nogometu. Onda kada krene, nema zime. Evo je: stiže četvorka. Ukrcavam se, cvikam karticu i sjedam na stolicu. Ima puno slobodnih mjesta. Svi smo unutra s maskama na licu. Štitimo se jedno od drugih. Klima dobro radi i ugodno je. Moj problem je što se kada uđem u klimatizirani prostor počnem obilno znojiti. To traje par minuta i nakon toga prestane. Još toliko vremena i moje lice i vrat se počinju sušiti. Taman što sam dostigao savršeno toplinsko stanje, stiže moja stanica: moram sići i ponovo se izložiti nemilosrdnom ljetnom suncu i toplini. Ulazim u neboder, otvaram lift i pritišćem na tipku broj..., onaj koji odgovara katu gdje stanujem. Ne mogu vam dati tu informaciju jer moram zaštititi moju privatnost. Još 50, pa mogu zaključiti poglavlje. Otključavam stan i ulazim. Uvijek je zaključano jer su moje ženske, supruga i velika kćerka, bojažljive. Boje se da će netko nenajavljeno ući i opljačkati ih. Ne znam što bi im mogao ukrasti. Možda bi se mogao odlučiti za neku drugu nasilnu aktivnost, ali ne želim ulaziti u ukuse kriminalaca. Ma što mi sve ne pada na pamet po ovako vrućim danima.

Supruga je štedljiva u nekim stvarima, da bi mogla bacati pare na neke druge (čitaj: roba, cipele i kozmetika). Zbog toga se kod nas rijetko pali rashladni uređaj jer troši električnu energiju, koju treba platiti, pa ostane manje za neke druge stvari. To što je u kuhinji bar 35 stupnjeva, njih ne brine. Ja ulazim i počinjem se obilno znojiti. Uz toplinu, visoka je koncentracija i vlage jer se na štednjaku kuha voda u koje će se poslije ubaciti pašta. Bježim u dnevni boravak jer se vlaga manje osjeti. Uskoro me zovu za stol: ručak je spreman. I ja sam. Pašta je odlična. Na njeno kuhanje se ne žalim, iako mi je hrana jedna od manje značajnih stvari u životu. Poslije pašte sa svježim rajčicama, čaša hladnog bijelog vina. Neki dan smo bili na Krku pa sam uzeo 5 litara žlahtine. Vrlo osvježavajuće i pomaže i drijemanje poslije objeda. Ispružio sam se na kauču. Malo je prekratak. Glava je na osloncu za ruke s jedne strane, a noge na onom s druge strane. Nije baš najudobnije, ali to ima svojih prednosti: neću se previše naspavati. Ako pretjeram, ne spavam po noći. Dok sam tako izvrnut na leđa, bez da gledam strop jer su mi oči zatvorene, dolaze mi u glavu razne misli, onako nasumice.

U zadnje vrijem ne čujem puno viceva. Broj prijatelja se s godinama smanjio, a od onih koji vole dobar humor je ostalo tek nekoliko. Evo da prepričam najbolji koje sam čuo ovaj mjesec. Dva Ličana, a oni vole dobro popiti, sjede u jednom šljivaru. Jedan od njih pita drugoga da li je nekad pio lošu rakiju. Pa jesam, kako da ne - odgovara upitani. A kakva je bila - ponovo će onaj prvi. Pa dobra - odgovori sugovornik. Ako se dobro ispriča, onako s malo naglaska, jako dobro prođe u društvu i većina ljudi se od srca nasmije. Sljedeća misao mi je oko kockarnice u kojoj sam nedavno bio. Znate od onih koje možete naći na svakom koraku. Nisam dugo zalazio pa sam odlučio izgubiti 100 kuna. Nisam znao što da radim, pa umjesto da sjednem na uobičajenu pivu, uđem ja, promijenim lovu i nakon pola sata izađem na druga vrata (posebno ulaz i posebno izlaz, zbog virusa) prema prvobitnom planu, izgubivši 100 kuna. Nije da mi se prvi puta dogodilo nešto tako, ali je problem da sam nakeda uživao u kockanju, a sada mi je upravo svejedno da li sam dobio ili izgubio. Ljutio bih se kada bih izgubio i veselio se kada bih dobio, a sada sam hladan kao boca Žuje.

U zadnje vrijeme kao da se nekako udaljujem od materijalnog svijeta; sve sam ravnodušniji prema njegovim pojavama i sve me manje raduju stvari u kojima sam nekada uživao. Da vidite knjige koje čitam u zadnje vrijeme, sve bi vam ovo bilo malo jasnije: okrećem se prema spiritualnom svijetu.