Vicevi i Plavuse

Sunday, March 25, 2012

METOD ABRAMOVIC (Slucaj S. Drakulic)

Susresti Marinu Abramovic i ucestvovati u njenoj performansi dan prije operacije na koju sam se spremala vec duze vrijeme je za mene bilo od izuzetne vaznosti. Od uzbudjenja nisam spavala i dok sam isla prema PAC-u sam sama sebi govorila: "Sutra ides na operaciju, a danas na performans". Zatim je usijedila misao: "A sto ako je sutra performans, a danas opercija"? Neprospavana noc ukazuje na to.

Dolazak Marine i fotografa je bio popracen bojazljivim aplauzom. U crnom odijelu, sa crnom, dugackom pletenicom i magnetskim pogledom magnetizirala je sve prisutne. Od svih prisutnih, samo 21 osoba je sudjelovala u performansu, dok su ostali bili gledaoci. Marina nas je zamolila da ostavimo sve osobne stvari kao sto su satovi i mobiteli, u ormaric i da obucemo bijelu kutu. Pricala je o freneticnom nacinu zivota kojeg skoro svi mi zivimo i o tome kako nam jos od malih nogu govore kako je ne raditi nista "grijeh". Biti sami sa sobom, osjecati sto se dogadja unutar nas samih, ne vodeci racuna o vremenu i prostoru, je bila performans u kojoj sam sudjelovala. Slusalice su bile izolacija od okoline, a metali i kristali sredstvo za energetsko prociscavanje i punjenje.

Samoj izvedbi je prethodila fizicka priprema koja se sastojala od pokreta istezanja tijela, trljanja dlanova i prelazenje rukamo po licu i glavi, otvarajuci se tako za bolji prijem podrazaja koji ce uslijediti. Povukli smo usi, otresli noge i ruke i podijeljeni u tri grupe slijedili asistente koji su nas odveli do pripremljenih mjesta. Covjekove osnovne pozicije su tri: stajanje, lezanje i sjedenje. Za stajaci polozaj Marina je pripremila bakreni trodimezijonalni okvir koji je bio moja prva stanica. Zaboravila sam reci da se cijelo vrijeme u galeriji cuo jednolican zvuk slican otkucajima srca.

Kada sam stala u bakreni okvir pogledala sam publiku i zakljucila da nije ni malo interesantno to sto vidim i zatvorila sam oci. U slusalicama sam cula jako lupanje srca koje je mijenjalo ritam, intenzitet i mjesto. Vanjski ujednaceni zvuk je malo po malo doveo do toga da se i moje srce uskladi i pocne ravnomjerno otkucavati. Znojila sam se i pratila moje misli koje su se radjale, tekle i nestajale. Osjecaj vjecnosti koja me okruzuje i vlastite prolaznosti cije je vrijeme odbrojano, konacno i bespovratno. Sumnja u uhvacene i konfuzne misli, hladni i vlazni dlanovi.

Presla sam na lezeci polozaj, na drveni stol ispod kojeg se nalazio ogromni crni mineral. Znala sam da se mora nesto dogoditi i cekala sam. Iz solarnog pleksusa su poceli teci valovi prema prstima na rukama i nogama. Ugodan osjecaj koji nije dugo trajao i nakon kojeg je uslijedila lagana mucnina na mjestu koje je slalo valove. Odredjeno poznavanje istocnjacke filozofije i dugogodisnje bavljenje okido yogom me je navelo da to shvatim kao izbacivanje iz tijela nakupljenih negativnosti, neka vrsta oslobadjanja, odnosno purifikacije.

Cim sam sjela na stolicu i naslonila glavu na tirkizni mineral vidjela sam osmjeh unutar sebe, bila sam radosna i cinilo mi se da se u mene uljeva nesto sto me ispunjava i cini sretnom. Radost se pomalo smirivala i obuzeo me je osjecaj izuzetne mirnoce i spoznaje da sam vjecna, kao i sve oko mene. Tu misao sam osjecala kao bezuvjetnu istinu.

Opisati ove uzbudljive dogadjaje nisam nikako mogla u kratkom vremenu koje smo imali na raspolaganju nakon performanse (bili smo zamoljeni da opisemo vlastito iskustvo). Pisem ovo u bolnickom krevetu. Jucerasnja performansa na operacijskom stolu je bila isto tako dojmljiva i sa odlicnim ishodom. Jako dobro sam spavala noc prije i poslije operacije za razliku od besane noci prije demonstriranja metode Abramovic. Mislim da je prethodjenje umjetnicko – duhovnog iskustva utjecala na bolnicko – realno iskustvo. Nesvjesno sam primjenila ucenje A. Jodorowsky-og ciju biografiju jos uvijek citam: poigrala sam se sa stvarnoscu i zamijenila dva dogadjaja. Neka vrsta psihomagije, metoda koju je razvio Jodorowsky.