Monotonija

Već iz naslova se može sve shvatiti: između dosade i monotonije nema velike razlike. Ljetni dani su na izmaku. I godišnji odmor je već iza većine nas. Ja sam ga završio prije gotovo 2 tjedna. Kakav je bio? Monoton! Da budem precizniji, uobičajen. Svake godine skoro uvijek ista mjesta, isti rođaci i prijatelji, isti ili uobičajeni restorani i gostionice. Evo, moram spomenuti jednu stvar koja je bila malo van uobičajenoga: pivo. Ja se držim zakona, ali igrom slučaja sam ove godine više pio Karlovačko. Jednu Žuju, molim vas. Nema! Što imate? Karlovačko. Hajde može. I tako par puta. Ili nisu iste birtije ili su promijenili dobavljača. Dva puta mi se dogodilo da uzmem i Zlatni Pan. To je puno bolje od Karlovačkog, a skoro bih rekao da se može nositi i s Ožujskim. Jednom prilikom mi je posebno prijalo. Bili smo s prijateljima, s dva auta, u điru po Krku. Išli smo po vinarijama da kupimo vino (moji prijatelji, ja kupujem u dućanu), pa na kupanje, pa onda ručak, pa kavica, onda razgledanje nekog mjesta, više se niti ne sjećam kojega. Bilo nas je 7, od toga 5 ženskih. Kada smo u kasno popodne odlučili stati na još jedno kupanje, više ih nisam podnosio.

Puno priče, svako o svome bez da sluša što drugi ima reći, pokazivanje fotografija s mobitela: vidi, ovo je moja prijateljica. Zar ne da ima super frizuru... I tako u beskonačnost, bla, bla i bla. Kada smo došli na plažu, ja sam se pokupio u bar. Našao jedan stol gdje sam sjedio sam i naručio Pan; Žuje nije bilo. Otpijem gutljaj: ma koje uživanje. Nisam uspio shvatiti da li je pivo bilo tako dobro ili je činjenica da sam ostao sam bila ta koja me je toliko razveselila i učinila da se dobro osjećam. Nakon pola sata sam se vratio pod suncobran, na plažu. Nitko nije primijetio da sam bio odsutan i to mi je bilo drago. Uvalio sam se u ležaljku i promatrao mladice kako veselo prolaze po šljunku i skaču u vodi za velikom, napuhanom loptom. Uvijek sam volio ljetne, morske sportove, a pogotovo kada su sudionice lijepo građene i dražesne. Još malo pa sam na pola puta, a kada se prevali polovica, uzme se kratki, ali zasluženi odmor. Sada ću skočiti na kavicu, pa ćemo se poslije opet ćuti.

Evo me, misija je uspješno obavljena. Kava je bila baš kako treba, a obavio sam i jednu drugu stvar, onako usput. Kada se mora, mora se! Postoje prirodni zakoni kojima se moramo povinuti. Uz to treba napraviti mjesta za još jedno pivo. U zadnje vrijeme mi je postala monotona čaki i hrana. Stvari koje sam najviše obožavao, ostavljaju me hladnim, nezadovoljnim. Ja sam veliki ljubitelj brzih stvari: salama, hrenovke, hamburger, prženi krumpirići i tome slično. Od normalnijih stvari obožavam grah, a i pašta spada u jela koje jako volim. U ovom periodu, ništa od toga me ne zadovoljava posebno. Supruga dobro kuha i nije njena krivnja. Jučer su bile hrenovke, od moj najdraže marke. Nije da su se pokvarile, ukus je isti, ali sam se ostao od stola nezadovoljan, nerealiziran. Ne znam što se sa mnom događa. Bezvolja i lijenost su ovladale mojim tijelom i mojom dušom. Prije, kada bih došao u ovo stanje (priznajem, nije ovo prvu puta, ali je postalo preučestalo) rekao bih sam sebi da mi treba godišnji da bih napunio baterije, ali... Pa tek sam se vratio s njega, a i on me nije oduševio.

Dvije trećine su iza mene. Nadam se da mi je ostalo dovoljno energije da do kraja dana dovršim ovaj rukopis. U stvari nije pisan s rukom, a opet i jeste, jer se i za tikanje koriste ruke. Ja koristim obadvije, 6 prstiju. Nisam kao oni koji koriste samo dva: jedan s lijeve ruke i jedan s desne. Shvaćam, ovo već postaje popunjavanje prostora bez ikakve kreativnosti. Dajte da se vratim, iskonima, odnosno plavušama. Moja supruga je prirodno svjetlo smeđe kose, ali je veći dio života provela kao plavuša. Meni je u najljepšem sjećanju ostao period kada smo se oženili, kada je bila vrlo svijetla plavuša s kratkom kosom; malo muškobanjasta, kako bi to naš narod rekao. Meni se to jako dopadalo. Prije nekih 5 ili 6 godina, vratila se doma od frizera ofarbana u smeđe, ali ne u obično smeđe, nego ono kričavo. Slična boja je u modi kod mladih azijatkinja. Trebalo mi je vremena da se naviknem, a onda sam zaključio da joj ne stoji loše. Prije par dana, nakon što smo se vratili s odmora, opet mi je priuštila slično iznenađenje: došla je doma opet kao plavuša. Ali vremena se mijenjaju, a i boje za kosu su drukčije, pa je ovaj puta bila sva šarena, na pjege i trake, kao da su dijelovi pramenova izblijedili. Tako je, ofarbala se na pramenove, iako ona kaže da se to danas više tako ne zove.

Jedina stvar koja mi daje malo više razonode jeste trgovanje valutama. Koristim jednog dobrog Forex providera i u zadnje vrijeme sam prilično uspješan u trgovini. Da se razumijemo: pare su sitne, ali je zadovoljstvo u postotcima profita koje ostvarujem. Da na moje investicije dodam dvije nule, i pare bi postale prilično značajne, ali bih se i počeo više bojati da pogriješim, a psihološki pritisak kod ovakvih stvari treba uvijek izbjeći, koliko je to moguće.