Vicevi i Plavuse

Wednesday, August 23, 2017

Moj lukobran

U plavušama sam uživao na proteklom godišnjem odmoru pa je vrijeme da one ustupe mjesto nečem ozbiljnijem, ako nešto tako postoji. Posebno me se dojmila jedna koja se kupala na istoj plaži kao i ja. Redovna, svaki dan bi stizala oko 11 sati. Prvo bi odložila torbu i rasprostrla prostirku. Zatim bi rasplela svoju dugu plavu kosu koja je bila svezana u pundžu ili nešto tako; nisam stručnjak za frizerske detalje. Nakon dubljeg promatranja sam otkrio da je, kao i većina njih, ofarbana, ali je to nebitno za opći dojam koji mi je ostavila. Nakon kose počelo je skidanje odjevnih predmeta i to je bilo još bolje. Zaboravio sam reći da je sva bila kao šećer, sve na svom mjestu, ni premalo, ni previše. Ispružila bi se na ručnik nekih četvrt sata i nakon toga je bila spremna za prvo kupanje.
Sada dolazi ono najbolje! Na izlasku iz vode bi skinula gornji dio kupaćeg kostima. Spektakularno! Uzmite u obzir da je nakon svježe vode svea jako zategnuto i nadignuto. Evo, rekao sam da ću o nečem drugom, ali su mi se ove slike urezale u pamćenje i uvijek nadvladaju druge. Tako sam jedan dan nakon kupanja otišao u Zonu, poznati restoran gdje se jedu odlična mesna jela s roštilja, po prihvatljivoj cijeni. Nalazi se iznad lučice susjednog brodogradilišta, a lučica je zaštićena lukobranom. Evo nas kod teme: prije 33 godine ja sam projektirao taj lukobran. Cijelo društvo je moralo poslušati priču o razvoju tog projekta, pa za one kojima se dopala evo je i ovdje, zapisane za sva vremena, odnosno dok traje.

Počeo sam raditi u brodogradilištu početkom kolovoza a nakon dva mjeseca sam već bio u vojnoj uniformi. Bio sam od onih koji su odgodili služenje vojnog roka nakon univerzitetske diplome. Vratio sam se na moje radno mjesto nakon godinu dana. U toku je bio graženje jednog obalnog zida s kojima se trebala povećati radna površina za razne aktivnosti vezane uz konstrukciju broda. Radilo se o masivnom betonskom zidu za čije je betoniranje trebalo puno vremana. Šef mi je odobrio moje prve prekovremene sate kako bih kontrolirao regularno odvijanje betoniranja. Mikseri su morali dolaziti redovno da se ne bi stvorio prekid u betonu. Dva dana nakon što sam proveo na tom nadzoru dođe moj šef i kaže da bih ja trebao isprojektirati jedan lukobran na sjevernom dijelu brodogradilišta, ali van njega. Na taj način bi se formirala jedan lučica gdje bi zaposleni mogli držati svoje barke. Uvijek su vezovi bili na velikoj potražnji.



Ja ću isprojektirati, a izgraditi će firma koja već radi obalni zid. Imaju već svu potrebnu opremu o oko količina radova već ćemo se nekako snaći (on, ne ja jer s financijskim dijelom nisam imao nikakve veze). Na faksu sam imao predmet o morskim građevinama, pa sam uzeo knjigu i obnovio znanje. Zatim sam uzeo računalo, ono obično, ne današnje kompjutere jer tada još nisu postojali i krenuo u proračun. Napravio sam i potrebne nacrte za izvođnje. Lukobran je dugačak nekih dvije stotine metara i biti će to lijepi objekt koji će osiguravati da voda ostane mirna i u vrijeme velikih oluja. Tako će barke biti na sigurnom. Sve je bilo spremno i provjereno; bio sam mladi inženjer, bez iskustva i toga sam bio svjestan. Zato sam svaki korak projektiranja bar dva puta provjerio: lako je krivo pomnožiti ili zbrojiti dva broja. Sutra sam trebao predati dokumentaciju.

Te večeri se je razvilo jako nevrijeme na Kvarneru. Udari juga su bili strašni, a zna se da jugo stvara velike valove. Gledao sam kroz prozor pobješnjelo more u daljini i razmišljao o tome da li bi moj lukobran, da je već izgrađen, izdržao ove nalete valova. Sutradan je osvanuo prekrasan, sunčan dan, od onih koji se mogu vidjeti samo poslije jake oluje. Čim sam ujutro ušao u ured, osjetio sam da se nešto dogodilo. More je rasturilo gradilište gdje se je gradio obalni zid, rekli su mi kolege koji su stigli prije mene. Obukao sam zaštitne cipele i otišao do gradilišta. Nisam vjerovao svojim očima. Oplata koju su jučer postavili za dio zida koji je danas trebao biti betoniran je bila u komadićima, razbacana u krug od sto metara. Dio obale koji još nije bio zaštićen je doslovno bio odvučen u more: trebati će tisuće kubika materijala da se obala obnovi. Zadnja kampata izbetoniranog zida, teška nekih 700 tona je bila prevrnuta jer su je valovi potkopali.

Gledati ovako izbliza rezultat snage mora mi je ostavilo jaki dojam. Otišao sam do šefa i rekao da ću zakasniti 2 dana s isporukom projekta lukobrana jer bih još jednom htio sve prekontrolirati. Složio se sa mnom da je to mudra odluka. Detaljno sam ponovio sve proračune i sve je štimalo, ali nakon katastrofe koju sam to jutro vidio nisam se uspijevao ubijediti da će lukobran držati. Na kraju je pala odluka: povećao sam osnovu za 1 m i ponovio sve proračune. Koeficijenti sigurnosti su bili i prije u redu, ali su sada bili veći i ja sam se osjećao sigurniji. To je po onoj staroj inženjerskoj: na kraju dodaj dvije šipke armature za miran san. Na kraju je lukobran izgrađen i stoji na svom mjestu, ispunjavajući svoju zadaću već više od 30 godina. Nazdravio sam s kriglom pive mom prvom projektu: dug život mom lukobranu. Nije me razočarao, a niti ja njega.